Počinjem pisati ovaj tekst i sjetih se Milene u pjesmi Novih fosila, rano jutro pola 6, svakog dana putuje, oči su joj pune sna, živi k’o podstanar, ruke ne pokazuje, kaže da dobro je.
Milena sasvim sigurno nije bila dobro kao što je rekla.
U dijelu gdje pjeva da ne pokazuje ruke, zaključih da je to pokazatelj njenog teškog rada, a oči pune sna – rezultat umora i nenaspavanosti.
Da li je još neko od vas Milena?
Da li još neko od vas pati od sindroma sagorijevanja?
Hajde prvo da vidimo šta je to sindrom sagorijevanja i kako ga prepoznati?
-
Osoba radi više nego što psihofizički može podnijeti
-
Budi se umorna i umor je nešto što osjeća stalno
-
Zanemaruje potrebe svog tijela za odmorom
-
Ima jak motiv zbog kojeg zanemaruje umor ( završetak fakulteta, prehranjivanje porodice..)
-
Počinje da osjeća gađenje prema datom poslu/obavezama
-
Osjeća se beskorisno kada odmara
-
Može se samooptuživati zbog umora i smatrati se slabićem
-
Zbog svega ovoga osoba može razviti depresivni poremećaj
Svaki rad zahtijeva energiju, a nadoknada energije se dešava kada odmaramo.
Problem nastaje onda kada osoba vjeruje da je slaba ako joj treba odmor ili kada ima jak motiv zbog kojeg smatra da mora da radi toliko inače neće uspjeti ništa.
Ponekad se osoba plaši i da će joj se toliko dopasti ako prestane da radi i da nikada više neće raditi.
U svakom slučaju u pitanju su netačna uvjerenja koja su vrlo snažna.
Osoba koja pati od sindroma sagorijevanja može se osjećati umorno čak i kad se naspava ili odmara neko vrijeme.
To znači da joj ipak treba više odmora nego što je sebi priuštila, jer su sve rezerve energije potrošene i potrebno je više vremena da se one nadoknade.
Najvažnije je da imate na umu da je dnevno potrebno bar 2 sata odmora i uživanja za dobro mentalno zdravlje.
Da biste mogli dobro da obavljate svoj posao, potrebno je da odmorite, jer sam kvalitet urađenog zavisi od vašeg stepena odmornosti i spremnosti na rad.
Svaka osoba ima pravo na dnevni, sedmični, mjesečni i godišnji odmor, pa tako i vi. Drugačijim ponašanjem uskraćujete sebi jedno od osnovnih ljudskih prava.
Sindrom sagorijevanja se uspješno liječi na psihoterapiji, a ono što je zanimljivo u vezi njega jeste da je posebno rasprostranjen u modernom svijetu zbog “bitke za uspjehom”.
Ponekad kroz ovaj proces ne možemo proći sami.
U tom slučaju dobro je imati na umu da je psihoterapija uvijek dobar izbor, te ne znači da ste slabi, već upravo dovoljno jaki da potražite pomoć.
Ne morate sve sami, puno je lakše i brže sa još nekim.
