Kako prevazići anksioznost? Nerijetko, ljudi upotreljavaju i termin “izboriti se” sa anksioznošću, što djeluje kao da je ta emocija neprijatelj kojeg treba pobijediti, što nije tačno.

Anksioznost kao i ostale neprijatne emocije – ima pozitivnu funkciju, koju je nekad teško uvidjeti.

Anksioznost se pojavljuje kao putokaz gdje to griješimo u odnosu prema sebi ili drugima.

Više na temu anksioznosti možete pogledati na ovom linku.

Željela sam da znam šta je ono što je ljudima koji se suočavaju sa njom najviše pomoglo da je prevaziđu, pa sam na svojoj Fejsbuk stranici  pitala da mi pošalju poruke ili ostave u komentarima odgovore.

Nadam se da će ovi odgovori doći do onih kojima su potrebni.

Ako se trenutno suočavate sa anksioznošću, imajte na umu da rješenje postoji, milioni ljudi širom svijeta uspjeli su da je prevaziđu. Možete i vi.

Ako budemo više pričali i dijelili svoja iskustva o psihičkim teškoćama, učinićemo da one budu mnogo manje teške i nama i drugima koji ih doživljavaju.

Ovo su odgovori na pitanje: Da li ste ikad patili od anksioznosti i šta vam je pomoglo da je prevaziđete?

1.”Ja bih rekla samo jednu stvar – kod svih vrsta anksioznih poremećaja i uopšte anksioznosti radi se o tome da sadržaj podsvjesti, koja je prepunjena, izbija na van, u svijest.

Preplašeni svim tjelesnim senzacijama, neprijatnim osjećanjima koja struje kroz cijelo tijelo, negativnim mislima koja sve to prate, anksiozna osoba grčevito se bori protiv toga,te pružajući otpor, umjesto da pusti, da pusti i da prosto posmatra šta se dešava u tijelu i u umu (a to nije lako, potrebna je praksa), vrti se u začaranom krugu a strah se pojačava.

Određeni događaji, ljudi, situacije su samo okidači,nikako stvarni uzrok anksioznosti, već sva neprerađena, nepropuštena iskustva koja su potisnuta duboko u podsvjest.

Ključ je dopustiti sebi sve to osjetiti i pustiti taj, za anksiozne osobe, zastrašujući naboj da izađe.”

2. ” Potvrda od psihologa da patim od depresije i anksioznosti. Samo da mi potvrdi da ne umišljam, nego da je problem realan. Nakon toga sam nastavio sam. Plus morao sam riješiti stvari koje si mi i inicirale anksioznost.”

3. “Što se tiče anksioznosti, to je zapravo je poziv pojedincu da se pozabavi sobom na jedan teži način.

Eto to je jedan od koraka ka rešavanju, prihvatiti ga bez osuđivanja i samoosuđivanja i posmatrati ga kao crveni alarm za nakupljeni stres i presenzitivni pogled na spoljašnji svet (druge ljude i situacije) i unutrašnji (svoje telo, emocije.)

Meni su pomogle najvise knjige i proučavanje sopstvenih reakcija kao što metereolozi recimo proučavaju šta je prethodilo oluji.

Posmatrala sam telesne reakcije (nesvestice, blagi gubitak ravnoteže, znojenje ruku, čitavog tela, drhtavicu, ukočenost udova, bolove ekstremiteta, mišića…) i pokušavala da odgonetnem šta je prethodilo toj oluji u telu.

Naravno kada sve to počne javi se strah, (a anksiozne osobe više analiziraju telesne reakcije od doktora opšte prakse) pokušala sam da ostanem u prvoj reakciji a da ne kalemim strah na strah… pokušala sam da posmatram svoje telo sa što manje emotivnog ulaska u reakcije.

Tako sam smanjila dodatni strah, osvestila da me posebno remeti recimo socijalna kategorija (da li će me ljudi prihvatiti) i odgonetnula odakle tako nisko samopouzdanje, pa radila na tome da ga podignem. Vratila sam se treniranju joge, i svaka fizička aktivnost je obavezna za nas anksiozne.”

4. “Već deset godina patim od anksizonosti i napada panike.

Jedino što to nije nešto sto je konstantno, simptomi, već nešto što se periodično dešava.

Nekada brže prođe, nekada traje mesecima. Kada je tek počelo, bilo je strašno jer je bilo nepoznato. I sada je strašno, ali poznato.

Najgore su te senzacije koje telo doživljava.

Što se mog iskustva tiče, meni je u jednom momentu promena radnog mesta i ljudi mnogo pomogla.

Moram priznati da sam se tada najbolje osećala , iako sam neko ko promene ne voli.”

5. “Vezano za prevazilaženje anksioznosti, s obzirom da na mene ne deluju anksiolitici, smiruje me malo ‘jači’ čaj od majčine dušice, uz dužu konzumaciju dosta ublažava konstantnu anksioznost.

Puno, puno zagrljaja dragih i bliskih ljudi, bez pitanja zašto i kako, jednostavno kažem da mi treba da me ‘šuškaju’ i naravno razgovori sa terapeutom i traženje rešenja kroz KBT, gde je ključ ‘sadašnji trenutak’, jer kako je neko rekao, ‘no amount of guilt can change the past, and no amount of worry can change the future’. ”

6. “Patila sam od socijalne anksioznosti, to jeste, još uvjiek je imam malo ali voljela bih da svi koji su u istom problemu prevaziđu tu barijeru koja nažalost kod nas na Balkanu postoji i da pomognu sebi tako što će zatražiti stručnu pomoć.

Polako sam uz razgovor sa mojom terapeutkinjom i uz njeno ohrabrenje ulazila u situacije koje su u meni izazivale strah, malo po malo i postepeno.

Veoma je bitno i bilo posle svakog izlaganja sa tim situacijama preispitati svoje misli, da li se ostvarilo nešto čega ste se plašili?

Kako ste reagovali vi i kako okolina, itd.

Kad sami shvatimo da smo sebi napravili strah ali da ga i mi mozemo savladati, onda smo na dobrom putu. Isto tako mislim da svi koji pate trebaju da se informisu o SSRI antidepresivima i da tako sebi olakšaju borbu, uz nadoknadnu psihoterapiju.

Takođe i ja uzimam jos uvijek antidepresiv, ali ću uskoro prestati zato što sad znam da mogu sama
Nadam se da će nešto od mog iskustva da bude korisno, i želim svima koji pate od anksioznosti da pre svega olaksaju sebi tako što će odbiti osjećaj krivice za to što prolaze.”

7. “Daa,patila sam od anksioznosti i imala sam jake panične napade.

A sa tim je došla i depresija. Još uvijek je prisutna ali u malim količinama i naučila sam da je kontrolišem. Ono što mi je pomoglo da je prevaziđem je samo prihvatanje da je imam, te suočavanje sa strahom.

Imala sam ogroman strah kad idem negdje sama da će mi se nesto desiti, makar to bio i odlazak do trgovine.

Užasno sam bila anksiozna kad su gužve u pitanju npr. izlazak u grad. E to je bio pakao.

Samo bih počela da paničarim i odem kući. Ima tu još mnogo stvari u kojima me je anksioznost spriječavala.

Isto šta mi je pomoglo da je prevaziđem je pričanje o problemima sa porodicom i najboljom drugaricom, dugo sam ćutala i držala to u sebi, a to mi je bila ogromna greška, zbog toga sam pala u tu neku depresiju.

Dugo mi je trebalo da se izvučem iz tih negativnih misli i osjećaja krivice i tenzija i sve šta sa tim dolazi.

Posvetila sam se više sebi, počela sam da se suočavam sa svim strahovima išla sam protiv svoje volje.

Koliko god mi je bilo teško, opet na kraju kad bih uspjela da uradim nešto bila bih zadovoljna i shvatila sam koliko je to sve zapravo u glavi stvoreno i koliko je psiha jaka i moćna.

Sa ovim svim smatram da sam napravila grešku sto nisam otišla psihologu na razgovore jer mislim da bih se manje patila i da bih se prije riješila anksioznosti. Ali dobro na greškama se uči.

Uspjela sam sama da se izborim i sada mogu napokon da kažem, da sam nakon 2 godine borbe napokon srećnija i zadovoljnija, imam više samopouzdanja, komunikativnija i društvenija.

Tako da moja preporuka svima koji se bore isto sa ovim je da što više razgovaraju i da potraže pomoć stručnjaka, nije sramota, i da znaju da nisu sami.”

8. “Da, već duže vreme. Anksioznost i kasnije osećaj depresivnosti.

Postigla sam većinu svojih ciljeva i uz pomoć knjige “Emocije” shvatila da treba da definišem nove želje i ciljeve.

Anksioznost se u mom slučaju javila ne samo u obliku “treme” u toku dana već je bila prisutna nesanica koja je bitno uticala na kvalitet života.

Knjiga “Emocije” od Zorana Milivojevića je najbolja koju sam u skorije vreme pročitala i koja mi je pomogla da shvatim svoje emocije i misli.”

 

Hvala svima koji su pisali, izuzetno sam zahvalna na svim porukama i komentarima koje sam dobila.

Nadam se će ovaj tekst biti od koristi svima koji se suočavaju sa anksioznošću i da će je uspješno prevazići.

Niste sigurni da li ste introvertni ili socijalno anksiozni?

Najznačajnija zajednička karakteristika jeste povlačenje iz društvenih događanja, te se može desiti da sebe ili druge etiketirate kao socijalne anksiozne, dok se ustvari radi o introvertnosti.

ŠTA JE INTROVERTNOST?

Najkraće objašnjenje jeste da je to tip ličnosti koji je više okrenut ka sebi, nego ka spoljašnjem. Introvertan čovjek je više posvećen svom unutrašnjem svijetu, te više voli razmišljati – nego razgovarati.

Introvertni ljudi se osamljivanjem pune energijom i ne vole česta društvena okupljanja.

ŠTA JE SOCIJALNA ANKSIOZNOST?

Socijalna anksioznost je strah i uspješno se može prevazići. Socijalno anksiozne osobe pretjerano brinu, a centralni fokus njihove brige jeste mišljenje drugih ljudi o njima.

Tačnije – strah da će ispasti glupi. A, potom da ih drugi ljudi zbog tog neće voljeti, niti poštovati. Ovo rezultira osjećajem neadekvatnosti i inferiornosti.

KOJA JE KLJUČNA RAZLIKA?

Kada se introvertna osoba povuče i svoje aktivnosti obavlja sama, na miru, ona to radi jer u tome uživa.  Može satima čitati knjige ili svirati neki instrument ili samo razmišljati o životu.

Jako je važno naglasiti da introvert u tome uživa.

Jako važan aspekt samonjegovanja za svakog introverta jeste da njeguje tu svoju stranu i da za sebe pronalazi vrijeme u kojem će biti nasamo.

Danas se izuzetno traži i podstiče ekstravertnost, otvorenost, druželjubivost i komunikativnost, te se nerijetko introverti osjećaju kao da nešto s njima nije uredu. Sve je uredu.

Sa druge strane socijalno anksiozni ljudi se odlučuju na aktivnosti koje će obavljati sami, zato što su aktivnosti koje uključuju druge ljude – previše bolne.

Oni su uplašeni i osjećaju se neprijatno kada su u pitanju drugi ljudi i izdvajaju se iz grupe, kako bi izbjegli interakciju sa drugima.

Jer ako dođu u interakciju – plaše se mišljenja koje će drugi stvoriti o njima.

Zato je bolje izbjegavati te situacije, nego potencijalno stvoriti lošu sliku o sebi.

Dakle, ključna razlika je da introvert uživa u samoći i zna da da mu je to značajno za obnavljanje energije, a socijalno anksiozan čovjek je primoran da se osami, iako to suštinski ne želi, ali ga spriječava strah.

Nerijetko je i pred jednima i drugima jedan glavni zadatak: da prigrle svoju introvertnost ili anksioznost.

Anksioznost ili tjeskoba, danas poprima oblike epidemije i sve je rasprostranjenija, gotovo da nema osobe koja se nije u nekom momentu osjećala anksiozno ili joj ne predstoji takvo iskustvo u životu.

Potrebno je mnogo hrabrosti da biste vodili život kada se tako osjećate konstantno. Anksioznost je ono osjećanje koje se javi kada osoba procijeni da nije dovoljno spsobna za određene životne situacije.

To za rezultat stvara osjećaj kao da cijeli svijet nosite na svojim ramenima.

Međutim, neki ljudi čak ni ne znaju da su zapravo anksiozni, već im je to postalo normalno stanje. A nije normalno konstantno osjećati emocije, bilo kakve, pa čak ni anksioznost.

Mnogi ljudi godinama žive sa anksioznošću i misle kako je to jednostavno – život. Život ne mora biti tako težak!

Da biste provjerili osjećate li hroničnu anksioznost, pročitajte nekoliko znakova koji bi na to upućivali:

–Odnosi sa vašim prijateljima ili porodicom vas više opterećuju, nego što vam donose zadovoljstvo;

–Teško se fokusirate na jednu stvar i brzo prelazite na drugu;

-Imate hroničnih problema sa insomnijom;

-Ponekad imate doživljaj kao da niste tu gdje je vaše tijelo;

-Uvijek ste mišljenja kako ste nešto trebali uraditi bolje;

-Doživjeli ste napad panike ili se plašite da ćete ga doživjeti;

Ako imate tri ili više ovih znakova, vjerojatno patite od hronične tjeskobe.

Pred vama su neki prijedlozi kako da pomognete sebi:

-Pronađite ljude koji imaju isti problem, danas se to može uraditi na raznim forumima online, Instagram profilima i Fejsbuk stranicama. Čujte njihova iskustva, osvjestite da niste sami u tome.

–Razgovarajte sa osobom iz svog okruženja za koju smatrate da možete koliko-toliko iskreno pričati o svom problemu. Neka to bude neko za koga znate da vas neće osuditi. To je jako važan preduslov.

-Uložite u upoznavanje sebe. Odvojite vrijeme za samopreispitivanje, ali bez samoosuđivanja. Jednostavno, pokušajte pronaći poveznice između svog sadašnjeg stanja i vaše prošlosti, vaših odnosa sa roditeljima, prijateljima…

– Potražite knjige na ovu temu. Jedna koju najčešće preporučujem svojim klijentima je “Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija”, autora Edmunda Borna.

-Razmislite o psihoterapiji. Ne morate sve sami.

Anksiozni poremećaji se razliku od emocije anksioznosti po tome što ugrožavaju funkcionalnost osobe, predugo traju i znatno su intenzivniji od uobičajene anksioznosti.

Više o toj razlici možete pročitati u ovom tekstu.

Ovo su anksiozni poremećaji:

Panični poremećaj

Napad panike je prepoznatljiv po kratkotrajnom osjećaju da bi nešto strašno moglo da se desi, da će se to desiti veoma brzo i da osoba vjerovatno neće biti u stanju da se zaštiti.

Osim ovakvim psihološkim tumačenjem i procjenom, napad panike manifestuje se i tjelesnim simptomima koji su veoma jaki.

U osnovi ovi simptomi simuliraju pojavu srčanog napada, početak ludila ili moždanog udara.

Neka istraživanja su utvrdila da do napada panike dolazi zbog toga što osoba svoje tjelesne senzacije tumači na katastrofičan način.

Ono što je zanimljivo jeste da se napad panike javlja upravo kod onih osoba koje se hipohondrijski plaše infarkta, gušenja ili moždanog udara.

Generalizovani anksiozni poremećaj

Neodređeno očekivanje neke katastrofe koja bi mogla da se desi osobi ili nekom njenom bliskom, ispoljava se kao pretjerano i nekontrolisano pojavljivanje simptoma.

Tada kažemo da se radi o generalizovanom anksioznom poremećaju.

Ono što je karakteristično za GAP jeste da ta osoba sve vrijeme pazi šta će joj se desiti.

Za posljedicu, ona je u izuzetnom stanju budnosti i ima problema sa spavanjem, te ne može da se usmjeri na neke poslove dugoročno, obzirom da zadržavanje pažnje na jednoj stvari, povećava strah da će joj nešto drugo, a potencijalno opasno -promaknuti.

Post – traumatski stresni poremećaj

Prema utiscima osoba koje pate od PTSP-a, on se očituje kao doživljaj paničnog napada 24/7.

PTSP se javlja kao reakcija na sjećanja na neki izuzetno traumatičan događaj, kao što je npr. rat.

Ova sjećanja su izuzetno živa u svijesti osobe i može joj djelovati kao da se upravo u datom momentu ponovo odvijaju, što za posljedicu može imati niz nekontrolisanih reakcija.

Fobije

Strahovi koji su specifični i ograničeni na nešto konkretno predstavljaju fobije.

Pošto se različiti ljudi plaše različitih stvari, danas postoji mnogo naziva za strahove od mnogo različitih stvari.

Najčešći strahovi koji se javljaju su strah od lifta, zmije, psa, letenja itd.

Ono što je karakteristično za ove strahove je da se osoba nikad ne plaši zapravo te stvari ili te konkretne situacije, već onog što bi ta stvar ili ta situacija mogla donijeti.

Radi se o mehanizmu katastrofiziranja. Npr. “Ako vidim psa, sigurno će me napasti, ujesti, prenijeti bjesnilo…”

Opsesivno – kompulsivni poremećaj

Kombinacija opsesivnih misli i kompulsivnih radnji, čini ovaj poremećaj dvostruko otežanim.

I opsesivne misli i opsesivne radnje imaju svoju pozitivnu funkciju za osobu, a to je najčešće davanje osjećaja kontrole nad neprijatnim emocijama, sjećanjima ili situacijama.

Osobe koje pate od opsesivno – kompulzivnog poremećaja znaju da to što rade nije za njih normalno ponašanje, te se pokušavaju oduprijeti, ali obično neuspješno.

Zato je u terapiji OKP-a dobro prvo raditi na potisnutim emocijama i mislima, a tek posljedično na opsesijama i kompulzijama, budući da bi obrnut proces osobi oduzeo sigurnost koji mu daju te misli i radnje i otežao proces.

Socijalna anksioznost

Osobe uplašene od društvenih situacija, bore se sa mislima o prihvatanju od strane drugih ljudi.

Njihovi strahovi su ustvari da ih drugi ljudi neće voljeti i da će o njima misliti loše.

Plaše se procjene drugog i toj istoj procjeni daju značaja više nego ona treba da ima.

Po pravilu, ove osobe su željne pažnje i pohvala, te ih strah da ih, ne samo da neće dobiti, već da će dobiti kritiku i kaznu, spriječava da budu autentični u društvu drugih ljudi.

To rezultira tjeskobom, stidom i strahom u socijalnim situacijama, a potom i izbjegavanjem druženja i socijalnih dešavanja.