Mnogi klijenti na prvim seansama pričaju o svojim poteškoćama i govore kako žele samo da se vrate na staro, na ono kako je prije bilo. Jako je važno naglasiti da na psihoterapiji ne radimo na vraćanju na staro.
Zašto?
Zato što je to staro dovelo do ovoga sada, i jedino što se može od tog starog iskoristiti jeste – da se nauči šta je u prošlosti dovelo do ovih sada poteškoća i kako ubuduće da postupite drugačije u sličnim okolnostima.
Ovo je ponekad teško prihvatiti, jer trenutne teškoće mogu biti tako snažne, da se kao najbolji zaklon čini ono kako je nekad prije bilo.
To je jedino poznato dobro koje poznajete.
Ipak, nije dovoljno dobro samim ti što vas je dovelo do situacije u kojoj ste, što je istovremeno tužno i teško.
SVOJE KLIJENTE NIKADA PRVA NE POZDRAVLJAM NA ULICI
Iz prostog razloga što štitim privatnost klijenta na taj način.
Ja ne znam u kakvom je klijent društvu i da li ga moj pozdrav može dovesti u neugodnu situaciju.
Ukoliko klijent sam prvi pozdravi, ja ću naravno, takođe uputiti pozdrav.
Ovo je jako važno, kako se klijent ne bi pitao zašto nije pozdravljen i da li je na neki način omalovažen.
To nije i nikada neće biti tačno. Jedini razlog je zaštita privatnosti i dozvola klijentu da on donosi odluku o prepoznavanju van seasni.
SUZDRŽAVAM SE OD PROCJENA O TRAJANJU TRETMANA
Ponekad klijenti pitaju koliko im je seansi potrebno za oporavak.
Ja to ne mogu znati, jer klijent pored naših seasni ima svoj život.
Nikada ne znam da li će van naših susreta upoznati nekoga ko će npr. snažno uticati na njega, da li će neki film ili knjiga pomoći u prevazilaženju poteškoća, te da li će i kojom brzinom sam doći do važnih uvida.
KLIJENTI MOGU POSTAVLJATI PITANJA O BILO ČEMU ŠTO IH ZANIMA U VEZI MENE
Dokle god su ta pitanja relevantna za naš psihoterapijski cilj, ja ću rado dati odgovore.
Ukoliko npr. klijenta zanima kada sam završila fakultet, gdje sam išla na edukaciju i slično, kao i o privatnom životu u domenu problema koji klijent ima, a da pritom moji odgovori mogu imati psihoterapijsko dejstvo – takva pitanja su dobrodošla.
PSIHOTERAPIJA NIJE BAUK
Iako se dosta govori o razbijanju predrasuda o psihoterapiji i ljudima koji koriste njene dobrobiti, jako je važno da se to iznova ponavlja.
Zato što mnogi ljudi puštaju da problemi odu predaleko, a zbog predrasuda o psihoterapiji.
Psihoterapija je mjesto sa kojeg svoj život možete učiniti kvalitetnijim, smislenijim, mnogo naučiti i unaprijediti svoj lični rast i razvoj.
Prvi dio ove tematike možete pročitati na ovom linku.
Kako prevazići anksioznost? Nerijetko, ljudi upotreljavaju i termin “izboriti se” sa anksioznošću, što djeluje kao da je ta emocija neprijatelj kojeg treba pobijediti, što nije tačno.
Anksioznost kao i ostale neprijatne emocije – ima pozitivnu funkciju, koju je nekad teško uvidjeti.
Anksioznost se pojavljuje kao putokaz gdje to griješimo u odnosu prema sebi ili drugima.
Više na temu anksioznosti možete pogledati na ovom linku.
Željela sam da znam šta je ono što je ljudima koji se suočavaju sa njom najviše pomoglo da je prevaziđu, pa sam na svojoj Fejsbuk stranici pitala da mi pošalju poruke ili ostave u komentarima odgovore.
Nadam se da će ovi odgovori doći do onih kojima su potrebni.
Ako se trenutno suočavate sa anksioznošću, imajte na umu da rješenje postoji, milioni ljudi širom svijeta uspjeli su da je prevaziđu. Možete i vi.
Ako budemo više pričali i dijelili svoja iskustva o psihičkim teškoćama, učinićemo da one budu mnogo manje teške i nama i drugima koji ih doživljavaju.
Ovo su odgovori na pitanje: Da li ste ikad patili od anksioznosti i šta vam je pomoglo da je prevaziđete?
1.”Ja bih rekla samo jednu stvar – kod svih vrsta anksioznih poremećaja i uopšte anksioznosti radi se o tome da sadržaj podsvjesti, koja je prepunjena, izbija na van, u svijest.
Preplašeni svim tjelesnim senzacijama, neprijatnim osjećanjima koja struje kroz cijelo tijelo, negativnim mislima koja sve to prate, anksiozna osoba grčevito se bori protiv toga,te pružajući otpor, umjesto da pusti, da pusti i da prosto posmatra šta se dešava u tijelu i u umu (a to nije lako, potrebna je praksa), vrti se u začaranom krugu a strah se pojačava.
Određeni događaji, ljudi, situacije su samo okidači,nikako stvarni uzrok anksioznosti, već sva neprerađena, nepropuštena iskustva koja su potisnuta duboko u podsvjest.
Ključ je dopustiti sebi sve to osjetiti i pustiti taj, za anksiozne osobe, zastrašujući naboj da izađe.”
2. ” Potvrda od psihologa da patim od depresije i anksioznosti. Samo da mi potvrdi da ne umišljam, nego da je problem realan. Nakon toga sam nastavio sam. Plus morao sam riješiti stvari koje si mi i inicirale anksioznost.”
3. “Što se tiče anksioznosti, to je zapravo je poziv pojedincu da se pozabavi sobom na jedan teži način.
Eto to je jedan od koraka ka rešavanju, prihvatiti ga bez osuđivanja i samoosuđivanja i posmatrati ga kao crveni alarm za nakupljeni stres i presenzitivni pogled na spoljašnji svet (druge ljude i situacije) i unutrašnji (svoje telo, emocije.)
Meni su pomogle najvise knjige i proučavanje sopstvenih reakcija kao što metereolozi recimo proučavaju šta je prethodilo oluji.
Posmatrala sam telesne reakcije (nesvestice, blagi gubitak ravnoteže, znojenje ruku, čitavog tela, drhtavicu, ukočenost udova, bolove ekstremiteta, mišića…) i pokušavala da odgonetnem šta je prethodilo toj oluji u telu.
Naravno kada sve to počne javi se strah, (a anksiozne osobe više analiziraju telesne reakcije od doktora opšte prakse) pokušala sam da ostanem u prvoj reakciji a da ne kalemim strah na strah… pokušala sam da posmatram svoje telo sa što manje emotivnog ulaska u reakcije.
Tako sam smanjila dodatni strah, osvestila da me posebno remeti recimo socijalna kategorija (da li će me ljudi prihvatiti) i odgonetnula odakle tako nisko samopouzdanje, pa radila na tome da ga podignem. Vratila sam se treniranju joge, i svaka fizička aktivnost je obavezna za nas anksiozne.”
4. “Već deset godina patim od anksizonosti i napada panike.
Jedino što to nije nešto sto je konstantno, simptomi, već nešto što se periodično dešava.
Nekada brže prođe, nekada traje mesecima. Kada je tek počelo, bilo je strašno jer je bilo nepoznato. I sada je strašno, ali poznato.
Najgore su te senzacije koje telo doživljava.
Što se mog iskustva tiče, meni je u jednom momentu promena radnog mesta i ljudi mnogo pomogla.
Moram priznati da sam se tada najbolje osećala , iako sam neko ko promene ne voli.”
5. “Vezano za prevazilaženje anksioznosti, s obzirom da na mene ne deluju anksiolitici, smiruje me malo ‘jači’ čaj od majčine dušice, uz dužu konzumaciju dosta ublažava konstantnu anksioznost.
Puno, puno zagrljaja dragih i bliskih ljudi, bez pitanja zašto i kako, jednostavno kažem da mi treba da me ‘šuškaju’ i naravno razgovori sa terapeutom i traženje rešenja kroz KBT, gde je ključ ‘sadašnji trenutak’, jer kako je neko rekao, ‘no amount of guilt can change the past, and no amount of worry can change the future’. ”
6. “Patila sam od socijalne anksioznosti, to jeste, još uvjiek je imam malo ali voljela bih da svi koji su u istom problemu prevaziđu tu barijeru koja nažalost kod nas na Balkanu postoji i da pomognu sebi tako što će zatražiti stručnu pomoć.
Polako sam uz razgovor sa mojom terapeutkinjom i uz njeno ohrabrenje ulazila u situacije koje su u meni izazivale strah, malo po malo i postepeno.
Veoma je bitno i bilo posle svakog izlaganja sa tim situacijama preispitati svoje misli, da li se ostvarilo nešto čega ste se plašili?
Kako ste reagovali vi i kako okolina, itd.
Kad sami shvatimo da smo sebi napravili strah ali da ga i mi mozemo savladati, onda smo na dobrom putu. Isto tako mislim da svi koji pate trebaju da se informisu o SSRI antidepresivima i da tako sebi olakšaju borbu, uz nadoknadnu psihoterapiju.
Takođe i ja uzimam jos uvijek antidepresiv, ali ću uskoro prestati zato što sad znam da mogu sama
Nadam se da će nešto od mog iskustva da bude korisno, i želim svima koji pate od anksioznosti da pre svega olaksaju sebi tako što će odbiti osjećaj krivice za to što prolaze.”
7. “Daa,patila sam od anksioznosti i imala sam jake panične napade.
A sa tim je došla i depresija. Još uvijek je prisutna ali u malim količinama i naučila sam da je kontrolišem. Ono što mi je pomoglo da je prevaziđem je samo prihvatanje da je imam, te suočavanje sa strahom.
Imala sam ogroman strah kad idem negdje sama da će mi se nesto desiti, makar to bio i odlazak do trgovine.
Užasno sam bila anksiozna kad su gužve u pitanju npr. izlazak u grad. E to je bio pakao.
Samo bih počela da paničarim i odem kući. Ima tu još mnogo stvari u kojima me je anksioznost spriječavala.
Isto šta mi je pomoglo da je prevaziđem je pričanje o problemima sa porodicom i najboljom drugaricom, dugo sam ćutala i držala to u sebi, a to mi je bila ogromna greška, zbog toga sam pala u tu neku depresiju.
Dugo mi je trebalo da se izvučem iz tih negativnih misli i osjećaja krivice i tenzija i sve šta sa tim dolazi.
Posvetila sam se više sebi, počela sam da se suočavam sa svim strahovima išla sam protiv svoje volje.
Koliko god mi je bilo teško, opet na kraju kad bih uspjela da uradim nešto bila bih zadovoljna i shvatila sam koliko je to sve zapravo u glavi stvoreno i koliko je psiha jaka i moćna.
Sa ovim svim smatram da sam napravila grešku sto nisam otišla psihologu na razgovore jer mislim da bih se manje patila i da bih se prije riješila anksioznosti. Ali dobro na greškama se uči.
Uspjela sam sama da se izborim i sada mogu napokon da kažem, da sam nakon 2 godine borbe napokon srećnija i zadovoljnija, imam više samopouzdanja, komunikativnija i društvenija.
Tako da moja preporuka svima koji se bore isto sa ovim je da što više razgovaraju i da potraže pomoć stručnjaka, nije sramota, i da znaju da nisu sami.”
8. “Da, već duže vreme. Anksioznost i kasnije osećaj depresivnosti.
Postigla sam većinu svojih ciljeva i uz pomoć knjige “Emocije” shvatila da treba da definišem nove želje i ciljeve.
Anksioznost se u mom slučaju javila ne samo u obliku “treme” u toku dana već je bila prisutna nesanica koja je bitno uticala na kvalitet života.
Knjiga “Emocije” od Zorana Milivojevića je najbolja koju sam u skorije vreme pročitala i koja mi je pomogla da shvatim svoje emocije i misli.”
Hvala svima koji su pisali, izuzetno sam zahvalna na svim porukama i komentarima koje sam dobila.
Nadam se će ovaj tekst biti od koristi svima koji se suočavaju sa anksioznošću i da će je uspješno prevazići.
Kako reći “Ne” ? Mnogi ljudi odbijanje drugih doživljavaju izazovno.
I, zaista, kada se plašite konflikta, uskraćivanja ljubavi i prihvatanja od strane drugih ili kazne – to za vas jeste izazovno.
Ovakav doživljaj odbijanja drugih se isprva “njeguje” u porodici. Svako ko se muči sa ovom problematikom, u djetinjstvu je dobijao ljubav samo kada je bio poslušan dječak ili djevojčica.
Vi ste se uvijek više brinuli o emocijama svojih roditelja, nego oni o vašim, a kada biste se usprotivili – došlo bi do konflikta i/ili svađe, osude i uskraćivanja. Vi nikada niste imali pravo da se suprotstavite, čak ni u tinejdžerskim godinama kada je karakteristično da dolazi do razilaženja mišljenja sa roditeljima.
Postoje razlozi zašto je teško reći “Ne”, onda kada tako mislite, a u ovom tekstu sam više pisala o tome.
Kako onda reći “Ne”, a da smanjite mogućnost ostvarenja vaših strahova? Ove rečenice mogu da posluže u svrhu prelaznog perioda, da dobijete vrijeme da se spremite odbiti zahtjev, kao i da druga osoba dobije “alarm” da će možda negdje drugo trebati potražiti pomoć.
Ovo su prijedlozi rečenica koje možete iskoristiti:
Zasad ne znam da li ću to moći ispuniti, javi mi se malo kasnije.
Zasad ne znam mogu li ti pomoći, javiću ti kasnije, ako budem mogao.
U ovom trenutku nisam u mogućnosti da ti izađem u susret, obavijestiću te ako dođe do izmjena.
Cijenim što se baš meni obraćaš, ali nemam vremena.
Razumijem da ti treba pomoć, ali bolje da pitaš nekog ko će sigurno moći da ti pomogne, ja u ovom momentu nemam dovoljno vremena da ti adekvatno pružim pomoć.
Želim da ti pomognem, ali nisam u mogućnosti.
Hvala ti sto baš mene pitaš i vjeruješ da ja to mogu, međutim, istina je da ću morati da te odbijem zbog ličnih obaveza.
Zaista ne mogu, postoji li drugi način da ti pomognem?
Iskreno mi je žao, ali već imam isplanirane obaveze, tako da neću moći.
Nadam se da će vam neki od ovih prijedloga pomoći da makar počnete da se zauzimate za sebe. Ako ipak pokleknete, važno je da nastavite vježbati. Ukoliko osoba nastavi da zahtijeva, okrenite se tehnici “pokvarene ploče” – jedna od tehnika asertivne komunikacije – ponavljajte svoju rečenicu na bilo koje pitanje ili odgovor onog koji od vas traži uslugu.
Lične granice su bitne u očuvanju sopstvenog integriteta, stavova i mišljenja.
Ponekad se desi da neko pređe vaše granice i tada se javlja alarm da nešto nije uredu.
Kao npr.kada pristanete da budete plaćeni za svoj posao manje nego što smatrate da zavrijeđujete.
U tom slučaju, uvijek je uredu predomisliti se, to je jedno od vaših prava kao ljudskog bića.
Međutim, šta kada niste sigurni da li su vaše granice narušene i dopuštate li to previše?
Određene crte ličnosti su u većoj povezanosti sa ovim, kao npr.želja da udovoljite drugima kako bi vas voljeli, čime zanemarujete sebe i stavljate se na zadnje mjesto.
Provjerite koji su to pokazatelji da vam je potrebno još učenja u ovoj vještini, kako biste uvidjeli gdje griješite i kako da učinite svoj živo kvalitetnijim:
1.Kažete da ste saglasni sa nekim, kada zapravo smatrate da nije u pravu;
2.Dešava se da osjećate krivicu kada odvojite vrijeme za sebe i svoje uživanje;
3.Ponekad podijelite previše o sebi i svom životu sa ljudima sa kojima niste bliski, upravo očekujući povećanje bliskosti zbog toga;
4.Imate jednu ili više toksičnihveza, bilo da se u to ubraja partner ili prijatelji;
5.Hronično se plašite mišljenja drugih ljudi o vama i taj strah vas blokira u postavljanju granica, jer vam djeluje kao da bi postavljanje granica direktno kod drugih dovelo do stvaranja loše slike o vama;
6.Ne suprotstavljate se kada vas drugi tretiraju na način kakav ne zaslužujete;
7.Često se osjećate kao žrtva i pitate se za šta ste vi krivi;
8.Previše sopstvenog vremena dajete drugima na raspolaganje za njihove želje i/ili obaveze.
9.Imate doživljaj da vas drugi uzimaju zdravo za gotovo i da vam ne iskazuju dovoljno poštovanja;
10.Imate utisak da privlačite samo ljude koji žele da vas kontrolišu;
Važan aspket u razumijevanju bilo kog svog ponašanja koje nam se ne dopada jeste sagledavanje dobrobiti koju imamo iz njega, a kada je osvjestimo, onda možemo tragati za drugim načinima ostvarivanja iste te dobrobiti.
Tako se oslobađa energija za stvaranje dobrih promjena, kao što su npr.dobre lične granice.
Niste sigurni da li ste introvertni ili socijalno anksiozni?
Najznačajnija zajednička karakteristika jeste povlačenje iz društvenih događanja, te se može desiti da sebe ili druge etiketirate kao socijalne anksiozne, dok se ustvari radi o introvertnosti.
ŠTA JE INTROVERTNOST?
Najkraće objašnjenje jeste da je to tip ličnosti koji je više okrenut ka sebi, nego ka spoljašnjem. Introvertan čovjek je više posvećen svom unutrašnjem svijetu, te više voli razmišljati – nego razgovarati.
Introvertni ljudi se osamljivanjem pune energijom i ne vole česta društvena okupljanja.
ŠTA JE SOCIJALNA ANKSIOZNOST?
Socijalna anksioznost je strah i uspješno se može prevazići. Socijalno anksiozne osobe pretjerano brinu, a centralni fokus njihove brige jeste mišljenje drugih ljudi o njima.
Tačnije – strah da će ispasti glupi. A, potom da ih drugi ljudi zbog tog neće voljeti, niti poštovati. Ovo rezultira osjećajem neadekvatnosti i inferiornosti.
KOJA JE KLJUČNA RAZLIKA?
Kada se introvertna osoba povuče i svoje aktivnosti obavlja sama, na miru, ona to radi jer u tome uživa. Može satima čitati knjige ili svirati neki instrument ili samo razmišljati o životu.
Jako je važno naglasiti da introvert u tome uživa.
Jako važan aspekt samonjegovanja za svakog introverta jeste da njeguje tu svoju stranu i da za sebe pronalazi vrijeme u kojem će biti nasamo.
Danas se izuzetno traži i podstiče ekstravertnost, otvorenost, druželjubivost i komunikativnost, te se nerijetko introverti osjećaju kao da nešto s njima nije uredu. Sve je uredu.
Sa druge strane socijalno anksiozni ljudi se odlučuju na aktivnosti koje će obavljati sami, zato što su aktivnosti koje uključuju druge ljude – previše bolne.
Oni su uplašeni i osjećaju se neprijatno kada su u pitanju drugi ljudi i izdvajaju se iz grupe, kako bi izbjegli interakciju sa drugima.
Jer ako dođu u interakciju – plaše se mišljenja koje će drugi stvoriti o njima.
Zato je bolje izbjegavati te situacije, nego potencijalno stvoriti lošu sliku o sebi.
Dakle, ključna razlika je da introvert uživa u samoći i zna da da mu je to značajno za obnavljanje energije, a socijalno anksiozan čovjek je primoran da se osami, iako to suštinski ne želi, ali ga spriječava strah.
Nerijetko je i pred jednima i drugima jedan glavni zadatak: da prigrle svoju introvertnost ili anksioznost.
Oporavak od tuge: Kako preboljeti smrt, razvod, gubitak zdravlja, karijere, vjere… naziv je knjige autora Džona Džejmsa i Rasela Fridmana.
Knjiga je koncipirana tako da čitaoca vodi kroz sve faze oporavka od tuge, pritom, preporučujući da imate partnera u tom procesu, te opisujući vaše zajedničke zadatke na sastancima. Preporuka je da sastanci mogu trajati i do 2 sata i 30 minuta.
Prvi dio knjige nosi naziv Uviđanje problema, zatim Pripremanje za promjenu, Nalaženje rješenjai zadnji dio Više o izborima i drugim gubicima.
Ono što je izdvaja od drugih jeste činjenica da su sami autori doživjeli mnogo potresnih situacija u životu, te su vođeni svojim iskustvom odlučili da pomognu drugima.
Autor Džondoživio je smrt oca, brata i djeteta, razvod od svoje supruge i prošao je kroz pakao rata u Vijetnamu, a Raselje doživio smrt mnogih dragih ljudi, dva razvoda brakova, i bankrot.
Nakon što je Džonu preminulo dijete, pokrenuo je Institut za oporavak od tuge, a Rasel se pojavio na jednom od seminara koje je on držao, nakon drugog razvoda koji ga je ispunio tugom.
Nakon što je tada shvatio da možda ipak postoji rješenje za njegovu bol, prijavio se na Institut kao volonter, ni ne pomislivši da će jednog dana sa osnivačem izdati knjigu na temu razriješavanja od tuge.
Oporavak od tuge
ŠTA JE TO TUGA?
Skloni smo neprijatnim emocijama pripisivati negativno značenje, a one su zapravo putokazi. Tako stvari stoje i sa tugom. Ona je bolna i teška, oduzima energiju, ali ima funkciju.
Prema definiciji subjekt osjeća tugu ili žalost u situacijama u kojima procjenjuje da nepovratno gubi nešto što mu je vrijedno, za šta je emocionalno vezan. Žalost pomaže osobi da shvati koliko joj je bilo vrijedno ono što je izgubila, dovodeći je u vezu sa njenim sistemom vrijednosti. Funkcija osjećanja tuge, je da omogući subjektu da se emocionalno razveže od izgubljenog objekta, kako bi bio spreman za nova vezivanja. ( Milivojević Z.2007, ”Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocija“)
TUGA: PROCES KOJI SE ZANEMARUJE I POGREŠNO SHVATA
Upravo je ovo naziv prvog poglavlja ove knjige i ne mogu biti saglasna sa njim više nego što jesam. Imamotendencijuda tugu izbjegavamo, potiskujemo, sakrivamo, odbacujemo, produbljujući na taj način agoniju i nama i našim bližnjima.
Tuga je ključna emocija u našem oporavku, a ne nešto što nam odmaže.
Kako preboljeti smrt, razvod, gubitak…
ZABUNA OKO ETAPA
Međutim, proces tugovanja uveliko je otežan, između ostalog i sa navođenjem faza tugovanja. Vjerovatno ste svi čuli za 5 etapa tugovanja koje je ustanovila dr Elizabet Kibler. Međutim, ono što većina ljudi ne uzima u obzir kada navode ove etape, jeste činjenica da je ona ustanovila emocionalne etape koje prolazi samrtnik nakon što mu dijagnostifikuju neizlječivo oboljenje.
Dakle, ne možemo ovih 5 etapa generalizovati i pripisati svim gubicima, kao što ne možemo ni svim samrtnicima pripisati ovih 5 etapa. Sigurno je da se pojavljuju i da su izmješane, ali ne prolaze ih svi, niti istim redoslijedom, a neke od njih, kao što je poricanje, neki nikad ne osjete.
A te etape su: poricanje, ljutnja, pogađanje, depresija i prihvatanje.
Zapamtite da je ovo generalizacija,a najuobičajenije reakcije tugujućeg su gubitak energije, obamrlost, poremećeni obrasci spavanja i jedenja, te neočekivani naleti snažnih emocija.
Kako preboljeti smrt, razvod, gubitak…
NAUČILI SU NAS KAKO DA STIČEMO, ALI NE I ŠTA DA URADIMO KADA GUBIMO
Kako rastemo, glavni naglasak je na uspješnosti, postignućima i učenju, ali niko nas ne uči kako se nositi sa gubitkom, šta sa emocijama koje tada navru.
“Gubitak je neizbježan. Ponekad je gubitak čak i predvidiv. Uprkos ovim istinama, ne dobijamo nikakvu formalnu obuku o tome kako da reagujemo na događaje koji će se zagarantovano desiti i zasigurno nam zadati bol i stvoriti pometnju. Čak nam se i savjetuje da ne učimo kako da izađemo na kraj sa gubitkom ili makar da ne pričamo o njemu: Šta je bilo – bilo je. Moraš da nastaviš dalje. Ne opterećuj druge svojim osjećanjima. Spisak se nastavlja unedogled.
Zapravo, bilo bi nam bolje da ne znamo ništa o izlaženju na kraj sa tugom, nego što se služimo onim što trenutno znamo. Dok budete čitali ovu knjigu učićete nove ideje i upražnjavati ih. To je neophodno za prevazilaženje duševnog bola uzrokovanog gubitkom. Pošto pročitate ovu knjigu, imaćete mnogo bolje navike za izlaženje na kraj sa svakim gubitkom ili razočarenjem koje vas zadesi u životu.”
SVE ŠTO SU NAS NAUČILI O IZLAŽENJU NA KRAJ SA TUGOM JESU MITOVI
Prolazeći kroz sopstvene tužne događaje i prisjećajući se tog vremena, autori su izdvojili 6 najčešćih rečenica koje nam drugi upućuju, a koje nam ne pomažu u procesu oporavka.
“Džona, Rasela i vjerovatno moge od vas su poslali u život sa nekoliko dezinformacija o nošenju sa gubitkom . Evo 6 onih koje smo do sada ustanovili:
1.Ne tuguj
2.Zamijeni izgubljeno
3.Žali sam
4.Samo joj daj vremena
5.Budi jak zbog drugih
6.Budi stalno uposlen
Koncept da vrijeme liječi sve rane, vjerovatno je odgovoran za više duševne patnje, nego ijedna druga pogrešna ideja u našem društvu. Strašno je to što je taj koncept laž. To je obmana koja se prenosi sa generacije na generaciju.
Pogrešna zamisao da će se, pošto prođe dovoljno vremena, nešto nekom čarolijom promijeniti, tako da ćemo ponovo biti dobro, potpuno je apsurdna.
Da naiđete na nekog sa slomljenom rukom, ne biste rekli: Samo joj daj vremena. Isto kao što slomljene kosti treba pravilno namjestiti da bi zacijelile, tako moramo da se pobrinemo i za emotivno srce.” – navode autori
Svih 6 mitova se svode na potiskivanje neprijatnih emocija, drugi ljudi nam ih upućuju zato što ni sami ne znaju kako se nositi sa gubitkom, a osjećaju da treba nešto da kažu, jer onaj koji tuguje u svakome budi neprijatnost, te je bitno da nekako na nju reagujemo.
Uglavnom su zagrljaji saslušanje ono što najviše pomaže.
Drugi su nepripremljeni da nam pomognu da izađemo na kraj sa gubitkom, a najčešći razlozi za to su sledeći: ne znaju šta da kažu, boje se naših osjećanja, pokušavaju da promjene temu, pribjegavaju intelektualizaciji, ne čuju nas, ne žele da govore o smrti..
U drugom dijelu knjige, autori se bave odlukom čitaoca da se oporavi, navodeći:
“U djetinjstvu nismo mogli da mijenjamo postupke roditelja i drugih odraslih. Nekad nakon djetinjstva možda smo osvjestili događaje koji su se zbili prije nego što smo mi imali moć da ih izmjenimo. Moramo da preuzmemo odgovornost za svoju sadašnju reakciju na prošle događaje. U protivnom ćemo se zauvijek osjećati kao žrtve.
Dovoljno je loše što su nam se dogodile grozote. Postaje nehumano kada hranimo i ponovo stvaramo bol kroz vlastita sjećanja.Taj problem pojačava činjenica da nas nisu naučili ispravnim vještinama za prevazilaženje tuge, izazvane sjećanjima na davne događaje.”
Za početak oporavka u ovoj knjizi autori navode niz zadataka koje možete obavljati sa partnerom ili sami. Ipak, više preporučuju da imate još nekog u tom procesu, ali ne negiraju da je nemoguće i sam obaviti ove zadatke i proći kroz proces.
A neki od zadataka su sledeći:
1.pročitajte ponovo prvih 6 poglavlja knjige, zapišite sve što vas se dotiče
2.zapišite na papir 6 mitova o oporavku tuge, podvucite one koji se odnose na vas, dopišite one koji su vama govorenii kojim ste se vi vodili
3.preispitajte te mitove, koliko vam oni zapravo odmažu
4.utvrdite sredstva koja vam daju kratkoročan odušak( opijanje, prejedanje, kupovina..)
5.napravite grafikon istorije gubitka, od vašeg rođenja pa do danas
6.napravite grafikon odnosa sa izgubljenim, kada je odnos bio pozitivan, a kada negativan
7.podijelite taj odnos u 3 kategorije: izvinjenja, opraštanjai značajne emotivne izjave
8.napišite pismo razrješenja umjesto oproštajnog pisma
Ovo su isječci Džonovog pisma mlađem bratu, koji je umro 1969.godine:
“Dragi Denise,
Razmišljam o našem odnosu i otkrio sam šta sve imam da ti kažem.
Denise, izvinjavam se što sam bio tako grub prema tebi kad si mi pokvario luk i strijelu.
Denise, izvinjavam se što sam se ponašao kao strogi trener one godine kad si živio sa mnom u Kaliforniji.
Denise, izvinjavam se što sam se svađao s tobom zbog tvoje ženidbe.
Denise, opraštam ti što si mi slupao auto.
Denise, opraštam ti sve što si uradio kad si živio sa mnom u Kaliforniji, na primer, što nisi vodio računa o svojoj sobi, što nisi sipao gorivo u auto i što si pravio velike telefonske račune.
Denise, hoću da znaš koliko cijenim oproštajnu zabavu koju ste mi ti i Brus priredili. Hoću da znaš koliko mi je značilo kad si mi rekao da me voliš. Hvala ti.
Denise, hoću da znaš koliko sam se ponosio sa tobom.
Denise, hoću da znaš sve što bih ti rekao da sam znao da više nikad neću razgovarati sa tobom. Hoću da znaš koliko sam te volio. Hoću da znaš koliko sam se ponosio tvojom nevjerovatnom sposobnošću da samo uzmeš gitaru i odsviraš bilo koju pjesmu koju si tek čuo i koliko sam ti zavidio na tome. Hoću da znaš koliko sam se ponosio tvojim atletskim umijećem, posebno skokom s motkom.
Denise, hoću da znaš koliko sam bio tužan kad sam shvatio da više nisi tu da dijeliš život sa mnom. Volio bih da sam mogao da vidim kako bi izgledali tvoj porodični život i karijera. Tužan sam što nisi stigao da budeš stric mojoj djeci.
Denise, volim te, nedostaješ mi. .”
Ovo su isječci iz Raselovog pisma razrješenja bivšoj ženi Vivijen:
Draga Viv,
Razmišljam o našem odnosu i otkrio sam šta sve imam da ti kažem.
Viv, izvinjavam se što sam bio samovoljan.
Viv, izvinjavam se što te nisam slušao i što nisam čuo šta si pokušavala da mi kažeš.
Vivi, izvinjavam se što ti nikad nisam rekao koliko sam cijenio tvoje vrline i što ti nisam ukazao na sve pozitivne doprinose našem poslu. Hvala ti.
Viv, opraštam ti što mi nisi rekla šta se dešava sa tobom.
Viv, opraštam ti što nisi razumjela kako nisam spreman da imam djecu i što me nisi čekala.
Viv, opraštam ti način na koji si okončala naš odnos.
Viv, želim da znaš koliko sam se ponosio što me ljudi vide sa tobom.
Viv, želim da znaš kako sam uvjeren da si divna majka. I, s vremena na vrijeme sam tužan što ti i ja nismo stigli da budemo roditelji.”
Autori su se potrudili da na ovom putu čitalac dobije mnogo podrške i usmjerenja, opraštanju i izvinjavanju nekad treba više vremena, taj proces je – proces i on ponekad zahtijeva mnogo čišćenja i prisjećanja.
Kod nekog od vas se možda ne radi o gubitku osobe ili posla, to može biti izgubljeno djetinjstvo, sa roditeljima koji nisu bili spremni da budu roditelji i mnoge druge izgubljene prilike.
Autori navode svoje primjere kako bi vam olakšali proces, što ne znači da ako vaš gubitak nije tako bolan kao njihov, da za vas ne važe navedeni zadaci i preporuke.
” Da biste preboljeli emotivno nerazriješen gubitak, morate ga razriješiti.Razrješenje ne znači da ćete zaboraviti svoje voljene. Mi, zapravo, riješavamo svoj odnos prema bolu izazvanom gubitkom. Razrješavamo sve ono što je ostalo nerazriješeno kad se gubitak dogodio. Jedino što vas sada može spriječiti jeste strah da se ćete zaboraviti svoje voljene. To nije moguće.”
U završnoj riječi, autori navode:
“Znamo da će mnogi ljudi čitati ovu knjigu, uživati u njoj i izvući korist iz nje. Međutim, neće preduzeti aktivnosti oporavka. Počastvovani smo što ste pročitali i razumjeli ovu knjigu. Osjećali bismo se još bolje kad biste se vratili na početak i preduzeli aktivnosti oporavka, sa partnerom ili bez njega. Molimo vas da ne dopustite da vas iskustvo čitanja i razumijevanja ove knjige nagna na pomisao da ste postigli razrješenje. Razrješenje je rezultat akcije.”
