Nije on to tako mislio

Nije on to tako mislio

Uredu, možda i nije, ali je rekao. Kada vas neko nazove ružnim imenom, uradi nešto protiv vas, uvrijedi vas bilo riječima ili postupcima, te se tako oštećeni obratite nekom trećem u koga imate povjerenja, a ta treća osoba kaže: NIJE ON TO TAKO MISLIO.

I ZAISTA, možda onaj koji vas je povrijedio zaista nije tako mislio, jer mi nismo samo ono što kažemo, u našoj glavi je za istu stvar ponekad više mišljenja, ali, imajte na umu da je ipak ono što je REČENO vas povrijedilo.

Niko ne može da čita misli, pa tako ni vi ne možete čitati misli, a čak i da možete, niste dužni. Ono što ste dužni jeste da uvažite svoju ljutnju na izrečeno.

Lako će taj koji vas je povrijedio da se pobrine za izvinjenje i da kaže i pokaže daljim postupcima da nije tako mislio, ako ZAISTA nije tako MISLIO. Ili ako se predomislio. I to se dešava.

Međutim, obratite pažnju na osobu koja će vam reći : NIJE ON TO TAKO MISLIO. Ona svjesno, nesvjesno iz straha ili neznanja, pomaže vama samima da podrivate svoje samopouzdanje, potiskujete ljutnju i time direktno radite na tome da vaše neprijatne emocije ostanu zaključane, a znamo da one kad-tad nađu, ne tako prijatan, način da se iskažu.

RODITELJI, obratite pažnju da svojoj djeci ne budete osoba koja će govoriti NIJE ON TO TAKO MISLIO, jer direktno radite na stvaranju bespomoćnosti i osjećaja zbunjenosti kod svog djeteta. Ono je vidjelo i čulo jedno, a sada od osobe u koju ima povjerenje, VAS, čuje da je njegova procjena loša.


Pogotovo ako su ovakve situacije ponavljajuće, pa se npr. radi o ocu koji vrijeđa svoje dijete, u kontinuitetu, misleći da je to dobra vaspitna mjera, a vi kao majka tješite dijete sa NIJE ON TO TAKO MISLIO, imajte na umu da tako na dugoročan način radite na tome da vaše dijete počinje misliti da sa njim nešto nije uredu i da je okej ako ga drugari povrijede, jer NISU ONI TAKO MISLILI.

Dakle, da sumiram, MOŽDA ON TO NIJE TAKO MISLIO, ali, mi smo ljudi i komuniciramo govorom, a ne mislima. Osim toga, govorenjem kako neko nije baš tako mislio, oduzimate sposobnost toj osobi da se izrazi drugačije, na indirektan način tvrdite da ta osoba nije kompetentna da kvalitetno iskomunicira ono što misli.

Kada vam neko sledeći put kaže NIJE ON TO TAKO MISLIO, sjetite se da je to zaista moguće, ali da svako ima pravo i da se predomisli, kao i mogućnost da se izvini.

Opravdavanjem tuđeg ponašanja na ovaj način, radite na smanjenu važnosti vaših procjena, osjećanja i mišljenja.

Kako se osloboditi loših navika?

Kako se osloboditi loših navika?

Prije svega, VAŽNO je razmotriti u kojoj mjeri je ta navika koje se želite osloboditi, ustvari loša za vas?

Da li vam je neko rekao da je loša ili zaista i vi tako smatrate?

Pitam vas ovo zato što navika ne bi postala navika da nemate neku dobrobit od nje.

Ne navikavamo se tako lako na nešto loše.

U osnovi svake navike nalazi se neka dobrobit za vas, jer je ne biste inače ponavljali i učvrstili.

Neka navika vam smanjuje anksioznost ( npr.grickanje noktiju), a neka navika je tu da bi spriječila vaš strah, recimo od samoće (npr. upaljen televizor sve vrijeme dok ste kući).

Kada otkrijete dobrobit koja stoji iza vaše loše navike, znaćete šta vam to ustvari fali i šta to nadoknađujete sebi kroz tu lošu naviku.

To je dakle prvi i najvažniji korak.

1.Šta to nadoknađujem sebi ovom navikom, od čega se spašavam?

Kada otkrijete od čega se štitite, automatski biste trebali osjetiti saosjećanje prema sebi i imati više razumijevanja. Kada otkrijete da vaše grickanje noktiju znači da se vi zapravo plašite nečega, i da tako taj strah pokušavate smanjiti, nije li to pokazatelj da vi zapravo želite sebi dobro?

Nije li to pokazatelj da ste pokušali naći pravi način i da upravo zato što vam je stalo do vas samih, vi ste razvili ovu naviku?

2.Odlučite da ovaj proces bude proces za koji ćete sebi dati vrijeme, ljubav i razumijevanje

Kada ovo odlučite istinski, onda se nećete proganjati, a oslobađanje je zagarantovano uspješno. Onog momenta kad se počnete proganjati i sebe doživljavati kao slab karakter koji nešto ne može obaviti, sjetite se prvog koraka, sjetite se, da ste vi ustvari uplašeni, anksiozni itd. I da je proganjanje najmanje što vam treba. A pritom sigurno vodi do neuspjeha.Jer uplašenom čovjeku najmanje treba proganjanje zbog tog što se plaši.

3. Budite spremni da ćete u nekom momentu posrnuti

Zato što stvaranje nove navike zahtijeva energiju. Stara navika je automatizovana i donosi korist. Ne zvuči kao lak posao. Osim što stvaranje nove navike zahtijeva ulaganje vremena , truda i energije. Isto tako neobavljanje stare navike zahtijeva energiju. To je dupli posao. Budite strpljivi.

4. Nastavite tamo gdje ste posrnuli

Stara navika se nije stvorila odjednom. Onaj koji je jednom u životu grickao nokte, neće to nastaviti raditi svaki dan odjednom, tako i vi ne morate da se vratite na stare staze zbog jednog posrnuća.

5. Uporedo tragajte za načinima koji će riješiti pravi uzrok nastanka navike

U primjeru grickanja noktiju, pravi uzrok je anksioznost. Oslobodite se anksioznosti, pored razgovora sa psihoterapeutom, to možete obaviti i pisanjem dnevnika, dubokim disanjem, i najvažnije –  razgovaranjem sa nekim u koga imate povjerenja o vašem strahu.

Život perfekcioniste: Danas opet nisam savršen

perfekcionizam

Perfekcionisti umiju biti naporni. Oni razvlače obavljanje obaveza, a jednom kad krenu sa radom, ne prestaju dok ne dostignu savršenstvo.

A ukoliko to savršenstvo ne dostignu, biće isfrustrirani, ljuti i postiđeni.

Jedna od najtežih stvari kod perfekcionista jeste da oni rijetko kad osjećaju zadovoljstvo, jer imaju zamišljene savršene verzije sebe ili obaveza, koje je uglavnom nemoguće dostići.

Zamislite da nikad ne dostignete uspjeh kakav ste zaželjeli. Ne biste bili zadovoljni.

Osim toga, perfekcioniste karakteriše i sledeće:

  1. Postavljaju nemoguće visoke ciljeve

  2. Manje nesavršenosti doživljavaju kao pravu katastrofu

  3. Odugovlače u obavljanju obaveza ( prokrastinacija) ako primjete da tu obavezu neće moći obaviti savršeno

  4. Osjećaju se kao neuspjeh

  5. Osjećaju se često umorno i bezenergično

Ipak, perfekcionizam ne mora da se javlja u svim oblastima života. Neko može biti perfekcionista u poslu, a da to nije u međuljudskim odnosima i obrnuto.

Perfekcionista u međuljudskim odnosima je onaj koji će se naljutiti čak i na najmanji znak nečeg što će njemu ličiti na  nepoštovanje ili neprihvatanje od strane prijatelja. A što ne mora uopšte biti nešto od toga.

Perfekcionista u poslu ima visoke standarde. Ali prije će se destiti da će „zaglaviti“ na jednom zadatku čitav dan dok ga ne uradi bez greške, nego obaviti više zadataka dovoljno dobro.

Perfekcionizam se mnogo cijeni i smatra se vrlinom, a oni koji su perfekcionisti često vole to da ističu u društvu. Ipak, perfekcionizam je daleko od vrline,a bliže je poremećaju. Osoba je svakodnevno prisiljena da radi bez greške, da obavlja savršeno aktivnosti, što oduzima energiju i ostavlja malo prostora za uživanje i igru.

Drugim riječima, perfekcionista uglavnom nije u skladu sa sobom i svojim željama, već je u neprestanoj trciza idealnim standardima. To zvuči naporno, a takvo i jeste.

Perfekcionizam uzrokuje mnogo stresa, a pošto se stalno osjećate kao nedovoljno dobri, onda uništava i samopouzdanje.Ima li tu išta pozitivno?

Perfekcionisti mogu imati doživljaj kao da ne doživljavaju dovoljno svijet oko sebe, kao da njihovim životom upravlja neko drugi i kao da problemi nikad ne prestaju.

Kako se postaje perfekcionista?

Roditelj, staratelj ili nastavnik upućuje poruke djetetu kako mora biti najbolji. Sve je u osnovi ovog moranja i sve druge poruke koje su upućene djetetu su varijacija ove naredbe. Kada dijete pogriješi, odrasla bitna osoba to doživi katastrofalnim i tako se i izražava, a potom kažnjava dijete neadektavno, tj pretjerano i neusklađeno sa greškom. Npr. nema 7 dana izlazaka zbog slučajno razbijenog tanjira.

Ovo je neusklađena kazna sa pogreškom djeteta.

Istovremeno, dijete upija poruke i ponašanja, te se kasnije u odrasloj dobi ponaša prema sebi na taj isti način.

S druge strane, sam roditelj je ili perfekcionista ili se plaši da će njegovo dijete biti neuspješno, te kao prevenciju naglašava uspjeh kao najvažniji, a greške ne dozvoljava.

Kako se riješiti perfekcionizma?

Znaćete da ste se perfekcionizma riješili kada budete imali više životne energije, kada budete opraštali sebi greške, i najvažnije kada budete prihvatali sebe i kada obavite nešto dovoljno dobro ( a ne savršeno) .

Ovaj proces može potrajati, a započinje se tako što ćete imati na umu da greške donose iskustvo, da postavljate sebi realistične ciljeve, i postanete svjesni svojih dosadašnjih uspjeha.

Ako ste pravi perfekcionista, prethodna rečenica može pobuditi u vama nezadovoljstvo, jer ko još želi biti realističan, kada može biti savršen?

U tom slučaju, vaš prvi i najvažniji korak jeste da otkrijete ko vam je to rekao prvi put? Ko je i kako upućivao perfekcionističke zahtjeve prema vama? I da li danas kao odrasla osoba imate priliku da popričate sa tom osobom na tu temu, kako biste otkrili šta je ona htjela ustvari da postigne.

Kako iskoristiti tremu na pravi način i riješiti je se?

Kako se riješiti treme

Godina je 2000., Metju Sajid, vrhunski stonoteniser stoji iza zavjese i čeka da ga prozovu da izađe. Olimpijske igre za njega znače mnogo, a pošto već ima 29 godina, ovo su sigurno poslednje igre na kojima će učestvovati i ovo bi mogao biti najvažniji meč u njegovoj karijeri.

Kada su ga najavili na razglasu, a on izašao na teren tražeći pogledom britansku publiku, te se susreo oči u oči sa svojim kolegom i suparnikom sa druge strane mreže, meč koji će mu promijeniti život mogao je počne.

Međutim, ono što je slijedilo, Metju nije mogao ni da sanja. Njegove ruke kao da nisu bile njegove, prvi set je izgubio i to sa rezultatom 21-8, a njegov trener je bio izbezumljen. Metju je igrao kao početnik. Hiljade sati vježbe kao da su nestale, i sve ono što je naučio o tenisu kao da je isparilo, a radnje i udarci reketom koje je upornom vježbom automatizovao, sada je vježbao ponovo.

Metju je previše želio da pobijedi, ali je pritisak pobijedio njega. Na kraju meča, trener mu je rekao „Eto, Metju, zagušio si se.“

Šta je trema?

Trema je jedna vrsta straha, poprilično slična anksioznosti, ali usko vezana za tačno određeni događaj. Npr. javni nastup, ispit ili veoma bitan meč kao u prethodno opisanom primjeru. Osoba se plaši jer misli da takva situacija prevazilazi njene sposobnosti i da neće biti u stanju da se pokaže u najboljem svjetlu.

Za šta je trema dobra?

Funkcija treme je da tijelo osobe pripremi za uzbudljivu situaciju, da podigne adrenalin i tako obezbijedi što bolji performans. Osim toga, funkcija treme je da osoba preispita svoje znanje, da utvrdi da li zaista ima dovoljno sposobnosti ili nema, a ukoliko otkrije rupe u svom znanju, da ih nadomjesti i još više vježba i uči. A ako procijeni da ipak ne može nadomjestiti nedostatke, bilo da joj fali vremena ili načina, da onda odustaneod ulaska u takvu situaciju.

Trema je okej

Postoje osobe koje smatraju da čak ne bi uopšte smjele da imaju tremu i samo njeno postojanje ih čini još više uplašenim, pa čak i ljutim. Međutim, kada ovako sagledamo tremu, shvatamo da je ona naš saradnik, a samo njeno postojanje znači da nam je stalo. Znači, da ono što slijedi smatramo jako bitnim u svom životu i da želimo da ispadne najbolje moguće.

Trema koja nestane

Ukoliko osoba ima tremu pred ispit i zamišlja najgore situacije koje je mogu zadesiti, a potom samim početkom ispita, trema nestane, to je sasvim logično. Ona zna da je ispit otpočeo i da strah nestaje jer može prestati zamišljati šta će biti na tom ispitu , budući da se on upravo sada i odvija. Međutim, neki ljudi nastave da imaju tremu i tokom odvijanja događaja za koji su se plašili. A to rade tako što neprestano zamišljaju šta je sledeće što će se desiti i prvenstveno se plaše da će se osramotiti. U osnovi ovakve treme nalazi se socijalna anksioznost.

Šta se desilo sa Metjuom Sajidom?

Metju je imao preveliku želju koja je stvorila veliki pritisak, nešto „pod moranje“, nešto od čega zavisi sve ostalo, ali pošto nije bio zadovoljan objašnjenjem „zagušenja“ koje je vladalo u sprotskim klubovima, počeo je da istražuje šta se to zapravo dogodilo. Otkrio je, kontaktirajući profesore psihologije i razne istraživače, da mu se mozak prebacio na početnička podešavanja.

Pokušaću to da objasnim ukratko: kada dijete počne da vježba tenis, ono nije u stanju da odmah napravi neke zahtijevne pokrete, ali kada satima vježba svaki dan, a dani se pretvore u godine i prođe 10.000 sati vježbe ili više, onda mnoge komplikovane radnje postaju automatske. Kada postane ekspert, ono više ne mora da razmišlja o tome kako treba držati reket ili pod kojim uglom udara lopticu, to sve već zna i nalazi se u njegovoj dugoročnoj memoriji. Međutim, problem je što je u ljudskoj prirodi da kada je pred nečim važnim, pokušava da analizira svoje postupke. Tako je i Metju na onom važnom meču u Sidneju, pokušao da izanalaizira svaki korak, što se pokazalo pogrešnim. Jer je analizom složenu vještinu pokušao raščlaniti na sitne korake.

Svjestan nadzor je prekinuo nesputan rad automatski usavršenih radnji. Sekvenciranje motornih funkcija i odloženo vrijeme reakcije bili su fragmentirani, kao kod početnika. A tako je i odigrao.

Kada ekspert ima tremu

Prethodno opisano „zagušenje“ se dešava samo ekspertima, ljudima koji vladaju materijom, a pokušavaju da je raščlane na dijelove. Ono što je interesantno je da ovakvo raščlanjivanje na dijelove početnicima pomaže. Kada početnik pokušava da se sjeti svega u detalje, on sebi pomaže, kasnije, kada postane ekspert, to mu odmaže. Kao i uvijek, tajna je u našem naučenom ponašanju koje se prvo pokazalo dobrim,pa smatramo da će nam opet koristiti, što se nekad pokaže netačnim.

Kako se riješiti treme?

Kada je situacija akutna, postoje dva načina:

1.Tremu sebi predstaviti kao uzbuđenje, npr. „Samo sam jako uzbuđen zbog ispita“

2.Banalizovati sebi događaj zbog kojeg imamo tremu, npr. „To je samo jedan usmeni ispit“

Da je Metju iskoristio ovaj drugi način, vjerovatno bi dobro odigrao meč. Tek kasnije je upoznao jednu djevojčicu, klizačicu na ledu, koja se spremala za nastup na Olimpijskim igrama i minute prije nastupa provodila u svlačionici ponavljajući sebi rečenicu“ To je samo klizanje na ledu. To je samo klizanje na ledu.“ Iako je provela sate trenirajući i spremajući se za ono što joj život znači, ključni momenat je bio taj prije izlaska iz svlačionice, kada se ubjeđivala kako to nije toliko važno, upravo zato da ne bi došlo do sekvenciranja svakog pokreta, a samim tim i „zagušenja“.

Kada imate vremena do događaja koji vam izaziva tremu, psihoterapija je najbolji izbor , važno je uvidjeti šta stoji iza takvog straha, da li je u pitanju (socijalna) anksioznost i zašto, te prihvatiti da je trema sasvim normalna, onda kada nas ne parališe i ne stvara blokade, i kada sa njom radimo na predstojećem događaju.

Zaljubljenost je prijatna, ali…

zaljubljenost je prijatna, ali...

Zaljubljenost je prijatna, ali… zapravo, možemo je predstaviti kao neku vrstu samozavaravanja.

Šta je zaljubljenost?

Kada upoznate nekoga ko ima neke osobine koje smatrate izuzetno vrijednim, npr. uvidjeli ste da osoba ima 6 od 10 osobina koje vi cijenite, a zatim pretpostavite da ima i ostale 4, dogodiće se zaljubljivanje.

Zaljubljivanje je naša projekcija savršene osobe na nekog ko je tome približan.

Ovaj izuzetno prijatan osjećaj je zapravo karakteristika adolescencije i odrastanja.

Zrela osoba se ne može zaljubiti.

Zaljubljivanje je negacija ljubavi

Ljubav je odnos u kojem je jedna od najvažnijih stavki autentičnost, što znači da u tom odnosu možemo iskazati i svoje neprijatne emocije i neprijatna iskustva. Budući da je kod zaljubljivanja riječ o idealizaciji, osoba u koju smo zaljubljeni pokazivanjem svog pravog ja ruši našu predstavu o sebi kao savršenoj osobi.

Kada zaljubljenost prođe, ima li šanse da se stvori ljubavni odnos?

Kažu da zaljubljenost može trajati i do pola godine, ali, ona neminovno prolazi.

Kada ona prođe, pitanje je šta uraditi sa nezadovoljstvom koje se javi.

Nezadovoljstvo se javi, jer osoba uvidi da njen partner ipak nije tako savršen kao što je ona mislila i tu počinju problemi. Osoba smatra kako je njena veza loša i kako dati partner nije pravi za nju.

Međutim, iako neko nije savršena osoba, ne znači da nije dobar partner i da je veza loša.

Iako mnogi smatraju da je zaljubljenost prva faza ljubavi, to nije tačno. Nakon zaljubljenosti može nastati ljubav, koja predstavlja emocinalno vezivanje za drugog i stvaranje intimnog odnosa. Ali, ljubav može nastati i bez zaljubljivanja, objekivnim pogledom na drugu osobu, što je karakterstika zrelih ličnosti.

Kako ovo provjeriti?

Postavite sebi sledeća pitanja:

1. Šta je to što smatram manama kod svog partnera?

2. Da li te mane mogu prihvatiti?

3. Da li su one zanemarljive u odnosu na vrline koje moj partner posjeduje?

4. Dobijam li saosjećanje kad mi je potrebno, dobijam li utjehu kada patim, da li se moja ljutnja uvažava?

5. Da li pretežno osjećam prijatnost u ovom odnosu?

Ukoliko smo svjesni mana našeg partnera, ali ih smatramo zanemarljivim u odnosu na ono što predstavlja njegove dobre osobine koje smatramo vrlinama, a pritom naše emocije bivaju uvažene u tom odnosu u kojem preovladavaju prijatna osjećanja, ljubav može nastati.

Ljubavni odnos, nažalost mnogih, nije onakav kakav se prikazuje u filmovima i romanima ( otud i naziv romantična ljubav), već je odnos u kojem se sasvim normalno javljaju i ljutnja i ravnodušnost,  manjak strasti i problemi.

Stvar je samo u tome, da li znamo zbog čega se trudimo da taj odnos uspije, šta je ono što smatramo vrijednim kod te osobe, zbog čega ćemo pronalaziti načine da te probleme riješimo, jer nekog kao što je naš partner želimo zadržati u svom intimnom svijetu.

Ovo i nisu tako loše vijesti, jer dok god budemo naš partnerski odnos upoređivali sa idejama odnosa kakve dobijamo gledajući romantične filmove i čitajući ljubavne romane, bićemo nezadovoljni sopstvenim ljubavnim životom, vjerujući da nešto kod nas nije uredu i da neprijatnih emocija u vezi ne smije biti.

Smije ih biti, to je sasvim normalno.

Kako da se riješite neprijatnih emocija na pravi način i učinite da one rade za vas?

Kako da se riješite neprijatnih emocija na pravi načina

Počeli ste se osjećati tužno, anksiozno ili ljuto i želite da se izborite sa tim emocijama, jer zbog njih ne funkcionišete na način na koji biste htjeli.

Možda vas ometaju, usporavaju i zato pribjegavate potiskivanju, prisiljenom razvedravanju ili pozitivnom razmišljanju. Ne, ne i ne.

Šta su emocije?

Emocije su naša reakcija na one događaje koje smatramo važnima, dakle, ako osjećamo tugu, nešto nama jako važno je pošlo po zlu.

Ako osjećamo ljutnju, neko nama važan radi nešto što mislimo da je pogrešno.

Emocije se uvijek javljaju onda kada se nešto VAŽNO dešava za nas i naš sistem vrijednosti.

Kako nastaju?

Iza svake emocije postoji logika.

Nakon što shvatimo šta se desilo i uvidimo da se desilo nešto nama važno, naša logika će dovesti do emocije.

Npr. čovjek koji je pogriješio pri izgovaranju neke rečenice na izlaganju pred većim brojem ljudi može reagovati na nekoliko načina, u zavisnosti od logike kojom se vodi.

Onaj koji je perfekcionista, osjećaće stid i ljutnju. Onaj koji je autentičan i svjestan da je čovjek pogriješiv, neće ni razmišljati o tome, odnosno, ostaće ravnodušan.

Kako se riješiti neprijatnih emocija na pravi način?

1.Pustite se da ih osjećate

Ovo dopuštenje ne mogu svi odmah da naprave za sebe.

A jako je važno, zato što se tako te emocije istroše i nestaju. Ako dopustimo sebi da osjećamo tugu, za maksimalno 6 sedmica mi više nećemo tugovati.

Obrnuto – ako potiskujemo tugu, ona će u nama ostati, i ne samo ostati, već vjerovatno i rasti, a onda ćete jednog dana doći do momenta kada ćete shvatiti da se duže vrijeme osjećate melanholično i ne znate tome razlog.

A, ne znate, jer ste razlog tuge davno potisnuli.

2.Reagujte u skladu sa njima

Ako ste tužni, plačite.

Ako ste ljuti, izjasnite se.

Ako ste anskiozni, zaštitite se i maknite se iz situacije koja vas plaši.

Postoji  još veliki broj reakcija koje možete uskladiti sa vašim emocijama, npr. ako ste tužni, možete odmarati, ako ste ljuti, možete krenuti na trčanje, ako ste anksiozni, možete vježbati disanje, ali ne odgovara svakome svaki prijedlog.

Ono što je najvažnije jeste da akcija koju preduzmete bude ona koja će biti vaša i vama autentično odgovarati.

Vi ćete možda plakati 15 minuta, a vaš prijatelj 2 sata.

VAŽNO je da to bude reakcija kojom ćete ostati vjerni sebi.

Kako da emocije rade za vas?

Svrha neprijatnih emocija zapravo i jeste da rade za nas.

Iako se čini kao da idemo sami protiv sebe i sami sebi škodimo sa njima, cilj neprijatnih osjećanja je upravo suprotan.

Mnogi ljudi se plaše da će zauvijek ostati u lošem raspoloženju ako ih jednom puste, a to nije tačno.

Kako ćemo iskoristiti pojavu neprijatne emocije?

Tako što ćemo se upitati : Šta nam to ona pokušava prenijeti? Npr. tuga šalje poruku, hej ovdje mi nije dobro, moje želje nisu ispunjene, uradi nešto drugačije.

Neprijatne emocije su kao temperatura i bol tokom prehlade, one nisu ugodne, ali govore nam šta nije uredu sa našim tijelom, u kom pravcu da djelujemo i kako da se izliječimo kako bismo ojačali naš imunitet.

Isto je i sa emocijama.

One su putokazi koje ponekad ne otkrivamo brzo i lako, ali ako se nakon pitanja upućenog samima sebi ne sjetimo odgovora šta je to cilj te neprijatne emocije, upitajte se ponovo i sačekajte.

Ako ne nađete odgovor ni tada, pokušajte se sjetiti kad ste se prvi put osjećati tako, odnosno, kada je ta emocija bila istinita, možda neki potisnuti događaj od prije par godina?

Kada sledeći put poželite potisnuti neprijatnu emociju, prije te odluke, razmislite bar na tren, šta je njen cilj, šta vam ona nosi, šta vam želi reći i imajte na umu da, zapravo, neprijatne emocije predstavljaju priliku da se razvijemo i radimo na sebi.