Category: Lični rast i razvoj

Udovoljavanje drugima je nekada, tokom odrastanja, bio pametan način da se dobije ljubav od bitnih osoba. U odraslom dobu uglavnom vodi ka nekim psihičkim teškoćama kao što su manjak samopouzdanja, anksioznost, nezadovoljstvo i depresija.

Da biste prestali sa tim, važno je da to bude postepeno, sa puno samorazumijevanja.

Na tom putu, dobro je imati podršku i prisjećati se na dnevnom nivou nekoliko važnih stvari koje će vam biti od velike pomoći.

Ovo su neke od njih:

1. Ako spašavam nekoga od njegovih obaveza obavljajući ih za njega, tako mu ustvari odmažem da postane samostalniji.
2. Na psihološkom nivou, preuzimanjem obaveza za drugog, šaljem mu poruku da mislim da nije dovoljno sposoban da to uradi sam.
3. Ne mogu udovoljiti svima, tako mogu samo sve, uključujući i sebe – učiniti nezadovoljnima.
4. Kada prestanem ići na kafe na koje ne želim, odgovarati na poruke na koje ne želim i slično, otvaram mogućnost za tu osobu (i sebe) da nađe nekog ko će autentično htjeti da ima kontakt sa njom.
5. Udovoljavanje drugima je bila jako dobra strategija tokom odrastanja, jer si tako kupovao-la mir ili ljubav koji su ti bili potrebni da prežviš. Nema potrebe da osjećaš krivicu ako danas isto radiš, nekada je to bilo najpametnije moguće.
6. Mozak je automatizovao tu težnju, jer je mnogo puta ponovljena, zato će ti trebati određeni napor i koji minut da zastaneš kako bi polako prestao sa udovoljavanjem drugima.
7. Imenuj svoje životne vrijednosti, kako bi imao neki vodič preko čega sigurno nećeš preći, čak ni kada su drugi bitni u pitanju.
8. Nikada se nećeš svidjeti svima, ne zato što nešto nije uredu sa tobom, već zato što su ljudi različiti i imaju različite preferencije. Sve je uredu sa tobom.
9. Ispočetka ćeš osjećati krivicu kada kažeš NE nekome ko ti je bitan. Imaj na umu da će ovaj osjećaj izblijediti. Opstani na svom putu.
10. Nema veze ako posrneš, i opet uradiš nešto za druge što ne želiš, važno je da se nakon toga opet vratiš na svoj put.
11. Predomišljanje je osnovno ljudsko pravo. Imaš pravo da se kasnije javiš nekome i obavijestiš da ipak ne možeš to nešto.
12. Istražuj o postavljanju granica drugima.
13. Uči o asertivnosti.
14. Provjeri ko u tvom okruženju namjerno koristi tvoju tendenciju udovoljavanja drugima, i probaj smanjiti kontakt na minimum.

Šta mislite o tugovanju? Tuga kao emocija je rijetko dobrodošla, iako, ona ustvari predstavlja emocionalno razvezivanje od onog za šta smo se vezali, pa izgubili.

Zato tugovati znači biti u kontaktu sa svojim emocijama i gubitkom, sa samim sobom.

Prema definiciji subjekt osjeća tugu ili žalost u situacijama u kojima procjenjuje da nepovratno gubi nešto što mu je vrijedno, za šta je emocionalno vezan. Žalost pomaže osobi da shvati koliko joj je bilo vrijedno ono što je izgubila, dovodeći je u vezu sa njenim sistemom vrijednosti. Funkcija osjećanja tuge, je da omogući subjektu da se emocionalno razveže od izgubljenog objekta, kako bi bio spreman za nova vezivanja. ( Milivojević Z.2007, ”Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocija“)

Imamo tendenciju da tugu izbjegavamo, potiskujemo, sakrivamo, odbacujemo, produbljujući na taj način agoniju i nama i našim bližnjima.

Tuga je ključna emocija u našem oporavku, a ne nešto što nam odmaže.

S obzirom na sve navedeno, na svojoj Fejsbuk stranici sam sam pitala ljude šta je ono što im je pomoglo u procesu tugovanja, te su mogli poslati poruku ili ostaviti komentar.

A ovo su neki od odgovora:

1. Nakon smrti moje mame svijet se srušio! Sve je bilo besmisleno, zašto disati, zašto postojati i kako bez nje?! Na trenutke svjetlo su mi donosili sin i muž. Dani i noći plakanja, pitanja bez odgovora i onda je svanuo jedan dan kad sam shvatila kakvu divnu ženu sam imala za majku! I prisjećala se svega lijepoga, zahvaljivala Bogu što sam je imala, što sam imala tu čast biti uz nju u bolesti, što me ovakvu odgojila i najednom sam dobila utjehu, čak i dozu sreće i ponosa što je ona bila baš moja mama! Znači, samo zahvalnost!
I tugovanje ima svoje faze, neke traju duze, neke kraće, ali trebamo sebi dozvoliti da ih sve prođemo i da se i kroz suze oporavimo!

2. I te kako. Svi mi imamo svoje metode i načine, koji će nam olakšati da se nosimo sa svojim bolom. Neko će danima plakati, nekome će, možda, pomoći muzika, posao. Neki se vole osamiti, a neki pak što više provoditi vrijeme sa ljudima, kako ne bi mislili na to. U zavisnosti od situacije, izuzetno stresogene stvari, podnosila sam ‘stoički’, u neku ruku, iz svega sam izašla jača, međutim, sačuvavši mentalno zdravlje, možemo fizički oboljeti, od raznih hroničnih bolesti, koje uzrokuje stres. Poput sangvinika, znala sam mijenjati raspoloženje, pa su tu bili trenuci kada bih samo plakala, izbacivala to iz sebe, a potom bih se trudila izlaziti sa društvom, kako bih to sve što prije ‘zaboravila’ i prebrodila.

Zapravo, ne mislim da vrijeme samo po sebi moze da ucini svoje. Vrijeme je tu da ga iskoristimo na pravi način i da radimo na sebi. Fight or flight.

3. Pomagao mi je razgovor sa najbližim prijateljima, koji su me pažljivo saslušali i razumjeli i dali svoje savjete i prijedlog kako da prevaziđem tu situaciju.

4. Vera utešiteljka i poezija. Prigrlila sam svoju tugu i postala je vrsta ljubavi. Miroslav Antić, Besmrtna pesma, evo sedma godina kako je čitam u integralnom izdanju i svaki put se neko zrnce mog slomljenog srca pomalo zaceli. I rad, na poslu i na sebi.

5. Pomogao mi je razgovor sa najblizim prijateljima,koji su me pažljivo saslušali i razumeli i tešili me.

6. Da,tugujem i danas zbog gubitka mog tada jedinog djeteta, mog sina. Izgubila sam ga u njegovoj 10. godini života. Pomoglo mi je rođenje drugog djeteta (nakon godinu dana) i rođenje trećeg djeteta (godinu i po nakon drugog). Pomogla mi je i psihoterapija i jako puno rada na sebi. Vrijeme mi nije pomoglo i ne može pomoći ako u međuvremenu puno toga ne uradimo na sebi. Vrijeme je samo jedan saveznik.
I danas, nakon 5 godina, imam mnogo toga što je ostalo u meni i s čim se trebam suočiti i raditi na tome, ali eto uspjeh mi je što sam ostala normalna nakon svega. Podrške od okoline jako malo ima, zbog neznanja kako se odnositi prema majci koja izgubi dijete. I da, pomogla mi je vjera, vjera i molitva.

7. Svašta sam radila: plakala, pisala dnevnik, kako se osjećam, trčala, trčala, trčala, vrištala, bila ljuta, sunčala se, opijala se, i još milion i jednu stvar. Najviše od svih ‘trikova’ pali onaj kad emociju (tugu ili bilo koju koja se zadržala predugo) pretvorim u nešto vidljivo. To sam uradila tako što sam o tome pričala, prvo sa sobom, sa bliskim ljudima pa kasnije sa ljudima u okruženju. Na kraju sam mogla da vidim to što pričam, slušala druge kako reaguju na to i nekako ta emocija postane bezvrijedna. Tj postane bezvrijedno više da plačem i tugujem jer mi oduzima previše vremena za lijepe stvari i onda se pokrenem nakon vremena kojeg sam sebi dala da plačem.

Još jedna stvar koju sam nedavno pokrenula – našla neki question diary i totalno zarazila sve oko sebe da ga ispunjavaju. Dobiješ pitanje dnevno i odgovoriš. Jedno od zadataka je bilo: napiši pismo sebi za 10 godina. Krenula sam pisati i bila sam jako tužna u vezi nečega i u sred pisanja sam shvatila koliko ću godina imati za 10 godina i da ova stvar koja me tišti će biti toliko trivijalna da sam se krenula smijati čim sam shvatila. Tako da sebi uvijek spremim sesiju: vidi šta se desilo, da li je vrijedno vremena, zašto sam tužna zbog toga, placi, osjeti to ‘do kraja’ i saberi se molim te.

8. S obzirom na to da je situacija specifična, odlučila sam poslati poruku, a u nadi da ću nekom pomoći. Život mi je isprepleten traumatičnim iskustvima. Dijete sam razvedenih roditelja, oca skoro i ne poznajem. Vidjela sam ga nekoliko puta, jednom na sudu i jednom na maminoj sahrani. U djetinjstvu sam dosta patila za njim i bila mi je neophodna očeva figura, ali mama je uspjevala obavljati i njegovu ulogu. Međutim, bila sam sedmi razred kada je mami dijagnosticiran karcinom i u tom trenutku izgubila sam porodicu i svijet mi se srušio. Priča je kompleksna i ne mogu ulaziti u detalje, ali svakako da je bilo svakakvih situacija. Tugovala sam i sad tugujem, ali našla sam način kako da se nosim sa problemima i teškoćama. Upisala sam fakultet i posvetila se radnim zadacima, rad mi je pomogao u prevazilaženju poteškoća. U slobodno vrijeme volontiram i trudim se svaki dan maksimalno iskoristiti. Sitnice me ispunjavaju i čine sretnom. Slušanje muzike me “održava” sve ove godine, bavim se fizičkim aktivnostima i tako se oslobađam negativne energije. Za kraj i najvažnije, počela sam razgovarati o svojim emocijama i problemima, ne povlačim se i ne odustajem. Nadam se da cu nekom uspjeti pomoći.

9. Evo već godina dana je prošla od kako je moj otac preminuo, sa kojim sam imala jaku duhovnu vezu. Bila sam do poslednjeg trenutka sa njim, maltene sam mu olakšala prelaz u ,,onaj svet”, tako da mi se čini da nisam mnogo tugovala, osećam da je još uvek sa mnom. Mnogo mi je pomagalo da boravim u društvu ljudi koji su puni razumevanja, pred kojima sam i mogla da plačem, a mislim i ti sto se bavim jogom.

10. Prije tačno dva mjeseca, umrla mi je majka. Bolovala je od raka, išla na terpije, čak probala i Brojsovu dijetu i istrajala ali je bilo prekasno. Majka je bila jaka ličnost i dobra žena, ostavila je veliku prazninu. Osjećam kao da se sve raspalo i ništa više nema pravi smisao. Svijet mi se izmijenio. Najviše me boli, što smo bez majke, sestra, brat, otac i ja u raskoraku. Ona nas je držala sve zajedno, a sad imam osjećaj da smo svi izgubljeni, svako u svom bolu. Pomaže mi kad slikam jer je i ona slikala cijeli svoj život, osjećam je blizu. I muzika mi pomaže, da me opusti kad mi dodje težak trenutak.

11. Ne treba tražiti utehu potrebno je naučiti živeti sa tim bolom, stopiti se s njim, jer on je deo nas i čini nas baš takvim kakvi jesmo. Moj najveći gubitak je gubitak prijatelja, one jedne osobe koja je mogla da te natera na bes, suze i gnev, a nakon 5 min. si gotovo zaboravila na sve. To je bio moj bivši muž. Bol zbog njega, bol zbog deteta našeg od 10 god., bol u utrobi u kojoj nosim jos jedno nevino čedo, koje oseća možda više nego ja sama. Samo i isključivo razgovor sa samim sobom, ukoliko ste toliko stabilni. Dalje se mora, trebalo bi, tako da tu tugu, bol, taj šok, nevericu, sve to sjediniti i naučiti živeti dalje sa tim. Razgovor sa stručnjacima takođe može biti od pomoći. Bol je ta koja daje posebnu osobinu meni, veliku empatiju, i ja ne bih želela odreći se tog bola, jer ko bih onda bila ja, i ko sam bila ako zaboravim na sve? Ne znam da li je glupo reći, ali mislim da su me gubici, pa i taj učinili boljim čovekom?! Nemam odgovor na 1000 zašto, zašto on, zašto meni, zašto sada, i verovatno nikad neću imati, ali ponavljam, to je sada deo mene, to sam ja.

12. Prije 3 mjeseca sam izgubila djeda. Svakog mjeseca mu pišem pismo koje na kraju završi u ladici.To je nešto što meni pomogne i poslije čega budem mirnija.

Ukoliko vi ili neko vaš tuguje, možete potražiti stručnu pomoć, psihoterapija je uvijek dobar izbor. Pored toga, preporučila bih knjigu Oporavak od tuge.

Hvala svima koji su pisali komentare, dijelili, slali poruke. Ako budemo više pričali i dijelili svoja iskustva o psihičkim teškoćama, učinićemo da one budu mnogo manje teške i nama i drugima koji ih doživljavaju.

Psihoterapija je uvijek dobar izbor. Da li se predomišljate oko korištenja njenih dobrobiti? Psihoterapija i psihološko savjetovanje su uvijek tu za vašu ličnu dobrobit.

Pogledajte još 5 znakova da vam je to zaista potrebno:

1.NISTE U MOGUĆNOSTI DA IZRAZITE SVOJE EMOCIJE

Možda ne znate šta osjećate ili drugi ljudi traže od vas da se izjasnite, a vi niste u mogućnosti. Razmislite koliko takvim ponašanjem narušavate svoje odnose i bliskost sa drugima. Da li je nešto dobro u ćutnji? Šta i što? 

2.PLAŠITE SE DA ĆETE POSTATI AGRESIVNI?

Kažete ” Plašim se da ću reći i što mislim i što ne mislim”? Vrijeme je za psihoterapiju, jer kako više ćutite, vi uskraćujete sebi jedno od osnovnih ljudskih prava.

3.PREPOZNAJETE DA IMATE PPROBLEM, ALI ZAHTIJEVATE OD SEBE DA SE SAMI IZBORITE

Ne morate sve sami i još važnije – ne možete sami doći do uvida koji su ključni u vašem oporavku, posebno ako ste npr.prepoznali da imate simptome neke od psihijatrijskih dijagnoza. Kao što jedna izreka kaže – Ako su rane u nama nastale u odnosima s drugim ljudima, oporavak mora biti u odnosu s drugim ljudima.

4.DOŽIVLJAVATE TJELESNE TEŠKOĆE ZA KOJE NE POSTOJE FIZIOLOŠKI UZROCI 

Npr.imate glavobolju, bolove u želucu, teško dišete ili osjećate pritisak u grudima, a nalazi su uredni. Vrlo je vjerovatno da se radi o nečemu psihosomatskom.

5. PONAŠATE SE DRUGAČIJE OD ONOG ŠTO MISLITE

Radite jedno, a mislite nešto drugo.Želite da vas ne dotiče nešto što vas itekako dotiče? Želite ostati ravnodušni tamo gdje to čak i nije poželjno u cilju vaše sveukupne dobrobiti? Razmislite da potražite pomoć.

Odlazak na psihoterapiju ili psihološko savjetovanje može da zvuči strašno.

Ali, istina je da od psihoterapije možete imati veliku dobrobit.

Prije svega, smisao psihoterapije jeste da učinite svoj život kvalitetniji i ne znači da sa vama nešto nije uredu.

Ako se dvoumite, pogledajte ovih nekoliko znakova:

1.KONSTANTNO STE ZBUNJENI

Imate utisak da nemate svoje stavove, već se ugledate na sebi bliske osobe i ono što oni govore.

Lako promijenite mišljenje i u suštini teško donosite odluke, niste sigurni da li vas drugi manipulišu ili ste jednostavno tako susretljivi.

Zbunjenost može ukazivati na zabranu da vi budete vi.

S tim u skladu, teško prepoznajete svoje emocije i uvijek su drugi bitniji od vas samih.

Na taj način možete postati anksiozni i depresivni.

2.DRUGI LJUDI IZRAŽAVAJU ZABRINUTOST ZA VAS I VAŠE PONAŠANJE

Ponekad, ljudi nisu svjesni da imaju problem i da zapravo – pate. Onda se dešava da porodica i prijatelji uvide ono što vi niste, jer je lakše sa strane prepoznati da radite ili doživljavate nešto što nije dobro za vas.

3.NE MOŽETE SE PRESTATI PONAŠATI NA NAČIN KOJI VAM SE UJEDNO NE DOPADA

Kažete da ćete sutra ustati ranije, otići na trening, pročitati knjigu, učiti… A onda se probudite tek poslijepodne.

I ljutite se na sebe, pa potom u krug, vi pokušavate izaći iz tog “začaranog kruga”, ponekad uspješno, da biste vrlo brzo opet počeli po starom.

 

Jako je važno imati na umu da iz svake one radnje koje ne volimo i koja se ukorijenila – imamo neku dobrobit, koju teško možete sami osvjestiti.

4.KONSTANTNO VIDITE STVARI IZ NEGATIVNOG UGLA

To znači da ne doživljavate realno sliku svijeta koji vas okružuje.

Isto kao i kad biste konstantno vidjeli sve pozitivno.

To nije realno. A ako vaša realnost i ono što se stvarno dešava nisu uklopljeni, to je kao da imate mapu jednog grada, a otputovali ste u neki drugi.

5.OSJEĆATE DA NEŠTO NIJE UREDU, ALI NE ZNATE ŠTA

Imate utisak da je naizgled sve uredu, nemate realnih problema i u suštini smatrate da biste trebali biti zadovoljni svojim životom, ali niste.

Muči vas nešto što ne umijete prepoznati i sve vas više zabrinjava.

Tada se obično radi o nečemu iz prošlosti što je sada našlo način da pomalo dopire do vaše svijesti.

 

NEMA VRAĆANJA NA STARO

Mnogi klijenti na prvim seansama pričaju o svojim poteškoćama i govore kako žele samo da se vrate na staro, na ono kako je prije bilo. Jako je važno naglasiti da na psihoterapiji ne radimo na vraćanju na staro.

Zašto?

Zato što je to staro dovelo do ovoga sada, i jedino što se može od tog starog iskoristiti jeste – da se nauči šta je u prošlosti dovelo do ovih sada poteškoća i kako ubuduće da postupite drugačije u sličnim okolnostima.

Ovo je ponekad teško prihvatiti, jer trenutne teškoće mogu biti tako snažne, da se kao najbolji zaklon čini ono kako je nekad prije bilo.

To je jedino poznato dobro koje poznajete.

Ipak, nije dovoljno dobro samim ti što vas je dovelo do situacije u kojoj ste, što je istovremeno tužno i teško.

SVOJE KLIJENTE NIKADA PRVA NE POZDRAVLJAM NA ULICI

Iz prostog razloga što štitim privatnost klijenta na taj način.

Ja ne znam u kakvom je klijent društvu i da li ga moj pozdrav može dovesti u neugodnu situaciju.

Ukoliko klijent sam prvi pozdravi, ja ću naravno, takođe uputiti pozdrav.

Ovo je jako važno, kako se klijent ne bi pitao zašto nije pozdravljen i da li je na neki način omalovažen.

To nije i nikada neće biti tačno. Jedini razlog je zaštita privatnosti i dozvola klijentu da on donosi odluku o prepoznavanju van seasni.

SUZDRŽAVAM SE OD PROCJENA O TRAJANJU TRETMANA

Ponekad klijenti pitaju koliko im je seansi potrebno za oporavak.

Ja to ne mogu znati, jer klijent pored naših seasni ima svoj život.

Nikada ne znam da li će van naših susreta upoznati nekoga ko će npr. snažno uticati na njega, da li će neki film ili knjiga pomoći u prevazilaženju poteškoća, te da li će i kojom brzinom sam doći do važnih uvida.

KLIJENTI MOGU POSTAVLJATI PITANJA O BILO ČEMU ŠTO IH ZANIMA U VEZI MENE

Dokle god su ta pitanja relevantna za naš psihoterapijski cilj, ja ću rado dati odgovore.

Ukoliko npr. klijenta zanima kada sam završila fakultet, gdje sam išla na edukaciju i slično, kao i o privatnom životu u domenu problema koji klijent ima, a da pritom moji odgovori mogu imati psihoterapijsko dejstvo – takva pitanja su dobrodošla.

PSIHOTERAPIJA NIJE BAUK

Iako se dosta govori o razbijanju predrasuda o psihoterapiji i ljudima koji koriste njene dobrobiti, jako je važno da se to iznova ponavlja.

Zato što mnogi ljudi puštaju da problemi odu predaleko, a zbog predrasuda o psihoterapiji.

Psihoterapija je mjesto sa kojeg svoj život možete učiniti kvalitetnijim, smislenijim, mnogo naučiti i unaprijediti svoj lični rast i razvoj.

 

Prvi dio ove tematike možete pročitati na ovom linku.

Kako reći “Ne” ? Mnogi ljudi odbijanje drugih doživljavaju izazovno.

I, zaista, kada se plašite konflikta, uskraćivanja ljubavi i prihvatanja od strane drugih ili kazne – to za vas jeste izazovno.

Ovakav doživljaj odbijanja drugih se isprva “njeguje” u porodici. Svako ko se muči sa ovom problematikom, u djetinjstvu je dobijao ljubav samo kada je bio poslušan dječak ili djevojčica.

Vi ste se uvijek više brinuli o emocijama svojih roditelja, nego oni o vašim, a kada biste se usprotivili – došlo bi do konflikta i/ili svađe, osude i uskraćivanja. Vi nikada niste imali pravo da se suprotstavite, čak ni u tinejdžerskim godinama kada je karakteristično da dolazi do razilaženja mišljenja sa roditeljima.

Postoje razlozi zašto je teško reći “Ne”, onda kada tako mislite, a u ovom tekstu sam više pisala o tome.

Kako onda reći “Ne”, a da smanjite mogućnost ostvarenja vaših strahova? Ove rečenice mogu da posluže u svrhu prelaznog perioda, da dobijete vrijeme da se spremite odbiti zahtjev, kao i da druga osoba dobije “alarm” da će možda negdje drugo trebati potražiti  pomoć.

Ovo su prijedlozi rečenica koje možete iskoristiti:

1. Zasad ne znam da li ću to moći ispuniti, javi mi se malo kasnije.
2. Zasad ne znam mogu li ti pomoći, javiću ti kasnije, ako budem mogao.
3. U ovom trenutku nisam u mogućnosti da ti izađem u susret, obavijestiću te ako dođe do izmjena.
4. Cijenim što se baš meni obraćaš, ali nemam vremena.
5. Razumijem da ti treba pomoć, ali bolje da pitaš nekog ko će sigurno moći da ti pomogne, ja u ovom momentu nemam dovoljno vremena da ti adekvatno pružim pomoć.
6. Želim da ti pomognem, ali nisam u mogućnosti.
7. Hvala ti sto baš mene pitaš i vjeruješ da ja to mogu, međutim, istina je da ću morati da te odbijem zbog ličnih obaveza.
8. Zaista ne mogu, postoji li drugi način da ti pomognem?
9. Iskreno mi je žao, ali već imam isplanirane obaveze, tako da neću moći.

Nadam se da će vam neki od ovih prijedloga pomoći da makar počnete da se zauzimate za sebe. Ako ipak pokleknete, važno je da nastavite vježbati. Ukoliko osoba nastavi da zahtijeva, okrenite se tehnici “pokvarene ploče” – jedna od tehnika asertivne komunikacije – ponavljajte svoju rečenicu na bilo koje pitanje ili odgovor onog koji od vas traži uslugu.