Važan korak kod učenja zauzimanja za sebe, jeste razumijevanje svog postupka. Onda kada neko od vas traži da učinite uslugu koju ne želite ili da ispunite neki zahtjev, a vi kažete DA, mora postojati valjan razlog zašto idete protiv sebe.
To može biti strah od osude, gubljenja ljubavi ili strah od konflikta.
Šta god da je vaš razlog, on vam je u tom trenutku jako važan i vi procjenjujete da je manja šteta da idete protiv sebe nego da se vaš strah obistini. Pružite sebi razumijevanje za svoj postupak, umjesto da se još samoosuđujete.
Zašto je teško reći ne onda kada tako mislite?
Pokazalo se da iza ovakvog ponašanja stoji nekoliko čvrstih uvjerenja koja ga održavaju:
1.Neće me voljeti ako odbijem njihove zahtjeve/molbe
2.Ljubav se zaslužuje ugađajući drugima
3.Konflikt je zastrašujuća situacija
4.Konflikt je permanentan, odnosno, kada jednom uđem sa nekim u konflikt zauvijek ćemo biti u lošim odnosima
5.Svoje potrebe i želje mi je lakše staviti sa strane od tuđih (“Lako ću ja za sebe”)
6.Ako odbijem ovaj zahtjev/molbu, druge ću iznenaditi svojim ponašanjem i pokrenuću lavinu pitanja o svojoj promjeni ponašanja
7.Drugi će misliti da sam loša osoba
Ukoliko se prepoznajete u nekom od ovih uvjerenja, dobro bi bilo preispitati istinitost svakog od njih.
Tehnike asertivne komunikacije umnogome pomažu u prevazilaženju ovakvih situacija.
Ponekad to ne možemo učiniti sami, u tom slučaju psihoterapija je uvijek dobar izbor.
Nakon čitanja ostavlja osjećaj da se sve može, kad se hoće. I koliko god banalno zvučala ova rečenica, koliko god puta smo je čuli, ona je čista istina.
A ono što ova knjiga, osim ohrabrenja, nudi, jesu i činjenice.
Detaljno je prikazan put uspješnih ljudi, odakle su počeli, kako su padali i napredovali, koje su prilike iskoristili i na kraju, kako su postali eksperti.
I što je još važnije, knjiga nudi načine kako to isto može postati svako od nas.
Prepuna je primjera ljudi koji su se pokazali kao eksperti u svojim oblastima, prevenstveno sportisti, ali moć vježbe, koja se naglašava u ovoj knjizi, primjenljiva je i na sve ostale oblasti.
Mit o talentu je duboko ukorijenjen u našem sistemu, prečesto čujemo rečenice kao što su ” Nisam talenat za brojeve”, “Nikad nisam bila za jezike”, a zapravo, na takav način pothranjujemo tzvtrajni mentalni stav, uvjerenje da ostvarivanje izuzetnosti zavisi od urođenih sposobnosti, a ne od vježbanja.
Mit o talentu – sadržaj
Kako onda vježbanjem dostići ekspertski nivo?
1.Potrebno je 10.000 sati rada, kako bi se isprobalo što više mogućnosti , pomjerile granice znanja, te usavršavale sposobnosti
2.Voljeti ono što radiš, kako bi rad bio svrsishodan. To znači da to treba biti nešto što nas interesuje, a ne nešto na šta se silimo. Nešto čemu bismo se radovali, a ne nešto što bismo jedva čekali da završi. S druge strane to ne znači da je takav rad jednostavan ili uvijek ugodan, ali sasvim sigurno nosi zadovoljstvo.
Venus i Serena Vilijams
Dvije godine kako se rodila Venus Vilijams, njen otac Ričard je mijenjao televizijske kanale kada je vidio da pobjednik teniskog meča dobija ček na 40.000 američkih dolara.
Impresioniran količinom novca koji vrhunskii teniseri mogu da zarade, on i njegova supruga Orasen odlučili su da stvore teniskog šampiona. Venus je rođena 17.juna 1980. godine, a Serena godinu kasnije 26.septembra 1981.godine.
Da bi naučio kako da ih trenira, Ričard je gledao video trake čuvenih teniskih zvijezda, čitao teniske časopise u biblioteci i razgovarao sa psihijatrima i teniskim trenerima.
Takođe je naučio i sam da igra, a i suprugu je naučio, sve da bi mogli da igraju protiv ćerki.
Treninzi tenisa počeli su, zapravo, kad je Venus imala 4 i po godine i jedan dan, a Serena tri godine, i , iako su jedini dostupni tereni bili prepuni rupa i okruženi bandama, Ričard je dao izuzetnu šansu svojim kćerima.
“Moj tata vrijedno je radio na stvaranju naše tehnike.”, rekla je Venus. “Stvarno je sjajan trener. Veoma je inovativan. ”
Kada je sestrama bilo jedanaest i dvanaest godina, Ričard je pozvao profesionalnog trenera Rika Makija, koji je prije toga trenirao teniske veličine poput Meri Pirs i Dženifer Kaprijati, da dođe u Kompton i vidi kako igraju njegove kćerke.
Bio je impresioniran njihovim umijećem i kondicijom i pozvao ih da treniraju u njegovoj akademiji na Floridi, pa se ubrzo porodica preselila tamo.
Do tada su obe sestre već odradile hiljade sati vježbe.
Mit o talentu
Razbiti mit o talentu?
Od velikog je značaja razbiti ovaj mit, mislim da bi čovječanstvo napredovalo još više i brže, kada ne bismo tako iskreno vjerovali, da ono bez čega smo se rodili, ne možemo naučiti. Istina je da su neki ljudi talentovaniji od drugih, ali je još veća istina da se to može modifikovati.
Nije zapečaćeno.
Nije konačno.
Smatram da je talenat odskočna polazna daska, ali kad – tad i onaj bez talenta može odskočiti isto koliko i onaj sa talentom, a ukolik obojica nastave da rade i vježbaju, obojica mogu postati eksperti.
Poruka ove knjige koju želim da prenesem dalje, jeste da vježbom i radom od sebe stvaramo eskperta u oblasti koju volimo, bili talentovani za nju na početku ili ne.
Talenat nije sve.
Šta je važno kod vježbanja i rada ?
Kada većina nas vježba, usredsređujemo se na nešto što možemo da uradimo bez napora, eskpertsko vježbanje razlikuje se od toga.
Ono podrazumijeva značajne, specifične i dugotrajne napore da uradite nešto što ne znate dobro, ili što uopšte ne znate.
Istraživanje u ostalim oblastima, pokazuje da, samo radeći nešto što ne umijete, postajete ekspert kakav želite da postanete.
Dvije staze
Pomislite kako u životu postoje dvije staze:
Jedna koja vodi ka osrednjosti, a druga ka izuzetnosti.
Šta znamo o stazi ka osrednjosti? Pa, znamo da nema uspone i padove, da je utabana i prava. Znamo, iznad svega, da možete doći do cilja bez padova i zapinjanja.
Međutim, staza ka izuzetnosti je potpuno drugačija.
Ona je strma, naporna i iscrpljuje. Zahtijeva minimalno 10.000 sati užasnih napora da biste došli na vrh. I, što je najvažnije – na toj stazi stalno padate i zapinjete.
Paradoks izuzetnosti jeste u tome da se zasniva na temelju neophodnog neuspjeha.
Anksioznost ili tjeskoba, danas poprima oblike epidemije i sve je rasprostranjenija, gotovo da nema osobe koja se nije u nekom momentu osjećala anksiozno ili joj ne predstoji takvo iskustvo u životu.
Potrebno je mnogo hrabrosti da biste vodili život kada se tako osjećate konstantno. Anksioznost je ono osjećanje koje se javi kada osoba procijeni da nije dovoljno spsobna za određene životne situacije.
To za rezultat stvara osjećaj kao da cijeli svijet nosite na svojim ramenima.
Međutim, neki ljudi čak ni ne znaju da su zapravo anksiozni, već im je to postalo normalno stanje. A nije normalno konstantno osjećati emocije, bilo kakve, pa čak ni anksioznost.
Mnogi ljudi godinama žive sa anksioznošću i misle kako je to jednostavno – život. Život ne mora biti tako težak!
Da biste provjerili osjećate li hroničnu anksioznost, pročitajte nekoliko znakova koji bi na to upućivali:
–Odnosi sa vašim prijateljima ili porodicom vas više opterećuju, nego što vam donose zadovoljstvo;
–Teško se fokusirate na jednu stvar i brzo prelazite na drugu;
-Imate hroničnih problema sa insomnijom;
-Ponekad imate doživljaj kao da niste tu gdje je vaše tijelo;
-Uvijek ste mišljenja kako ste nešto trebali uraditi bolje;
-Doživjeli ste napadpanike ili se plašite da ćete ga doživjeti;
Ako imate tri ili više ovih znakova, vjerojatno patite od hronične tjeskobe.
Pred vama su neki prijedlozi kako da pomognete sebi:
-Pronađite ljude koji imaju isti problem, danas se to može uraditi na raznim forumima online, Instagram profilima i Fejsbuk stranicama. Čujte njihova iskustva, osvjestite da niste sami u tome.
–Razgovarajte sa osobom iz svog okruženja za koju smatrate da možete koliko-toliko iskreno pričati o svom problemu. Neka to bude neko za koga znate da vas neće osuditi. To je jako važan preduslov.
-Uložite u upoznavanjesebe. Odvojite vrijeme za samopreispitivanje, ali bez samoosuđivanja. Jednostavno, pokušajte pronaći poveznice između svog sadašnjeg stanja i vaše prošlosti, vaših odnosa sa roditeljima, prijateljima…
– Potražite knjige na ovu temu. Jedna koju najčešće preporučujem svojim klijentima je “Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija”, autora Edmunda Borna.
Ljudi se najčešće odluče za psihoterapiju onda kada više ne mogu da podnesu svoju situaciju. Ali to nije pravo vrijeme, već krajnje.
Pravo vrijeme je ono u kojem donesete odluku da ste spremni za psihoterapijski proces.
To znači da ste spremni da zađete u onaj dio svog uma kojeg niste svjesni.
Drugim riječima, da osvjestite uzroke svoje psihičke patnje.
Psihoterapija je uvijek dobra preporuka, a evo kada je ljudi najčešće zatraže:
1.Kada je raspoloženje narušeno više od dvije sedmice i konstantno se osjećaju tužno i često plaču;
2.Kada su pred velikim životnim odlukama, a u unutrašnjem su konfliktu su oko dvije ili više opcija;
3.Kada počnu osjećati neuobičajeno snažan strah i uznemirenost bez očiglednog razloga;
4.Kada žele da učine velike promjene u svom ophođenju prema sebi;
5.Kada imaju ljubavne probleme;
6.Kada se konstantno osjećaju nezadovoljni sami sa sobom;
7.Kada imaju problema sa nesanicom;
8.Kada imaju problem da kažu “Ne” kada nešto ne žele;
9.Kada sumnjaju da imaju neku od psihijatrijskih dijagnoza;
10.Kada se osjećaju bespomoćno i ne vide izlaz iz svoje situacije;
11.Kada se predugo osjećaju usamljeno;
12.Kada su proživjeli traumu koja ih proganja;
13.Kada su im njihovi bliski prijatelji ili porodicapreporučili odlazak na psihoterapiju jer su zabrinuti;
14. Kada teškoće sa kojima se bore ne prestaju iako su pokušali sve što su znali da sebi pomognu;
15.Kada razmišljaju o samoubistvu;
16.Kada žele da izgrade više samopouzdanja;
17. Kada se interesuju kako da pomognu nekom svom bliskom;
18.Kada su pretrpjeli gubitak nekog bliskog;
19.Kada pate od panike i paničnih napada;
20.Kada se osjećaju depresivno;
Svaki od ovih razloga upućuje na zajedničku motivaciju koja stoji iza njih: ljudi žele da unaprijede svoj kvalitet života, da sebeupoznaju više i žive život kakav su zamislili.
Ako smatrate da vam je potrebna psihoterapija, ili ste već započeli ovaj proces, jako je bitno da imate na umu sledeće: Važno je da se osjećate prihvaćeno i slobodno u odnosu psihoterapeut – klijent.
Ukoliko ovdje nešto ne štima, velike su šanse da psihoterapija neće biti uspješna.
Osjećanje sreće se javlja onda kada je ostvarena neka od najbitnjih želja koje imamo. Kada smo srećni to je signal da živimo usklađeno sa sobom i svojim životnim vrijednostima.
Razlika između sreće i zadovoljstva je u jačini želje. Kada je ispunjena neka od najbitnijih želja, tada smo srećni. Kada je ispunjena neka od bitnih želja, tada smo zadovoljni.
Dakle, sreća nije cilj sama po sebi, već je posljedica adekvatnog djelovanja prema stvarima koje želimo.
Šta ovo u praksi znači?
Potrebno je da odredimo koje su to naše želje, šta nas spriječava da ih ostvarimo, te da osmislimo korake i načine na koje možemo da uklonimo prepreke koje postoje.
Nekada se na ovom putu dešava da čovjek izgubi kontakt sa sopstvenim htijenjima, te da ne umije da odredi šta želi, izgubi motivaciju, ne može da podnese neugodnost odricanja od nekih zadovoljstava zarad ispunjenja želje ili ne želi da izađe iz zone komfora.
U takvim situacijama – psihoterapija je uvijek dobar izbor.
Dakle, šta želite?
Imaju li te želje korake ispunjenja, radite li na njima?
Znate li sta želite ili niste sigurni uopšte?
Želje su od krucijalnog značaja za kvalitetan život, one daju smisao, ali još i više – govore o tome vama. Govore o vašem sistemu vrijednosti, i najvažnije – o tome – koliko pažnje i značaja pridajete sami sebi.
Ako imate želje znači da dopuštate sebi da se izrazite i da poštujete sebe. Da niste sebe zatrpali ispod svih onih rečenica koje znače ” Laku ću ja za sebe…”.
Želje su osnova srećnog života.
Nerijetko, svojim klijentima predlažem kao zadatak da napišu 100 svojih želja. Zvuči li vam ovo previše? Više o tome pročitajte u ovom tekstu.
Sreća nije lijepa samo dok se čeka. Možete je živjeti.
Jedan od najboljih načina na koji drugima možemo ukazati poštovanje i ljubav jeste – slušanje.
Kada slušamo osobu sa zanimanjem, bez prekidanja i smišljanja rješenja, upućujemo joj poruke “ti za mene vrijediš” i “ja imam vremena za tebe”.
Na taj način, osoba može isfiltrirati i olakšati sebi samim dijeljenjem svog problema sa vama, pa čak, u nekim situacijama i sama osmisliti rješenje koje nerijetko padne na pamet baš onda kada pričamo o tome šta nas muči, a imamo nekog ko nas pušta da pričamo bez stanke.
Kada nam neko priča o svom problemu, većina ljudi pribjegava akciji smišljanja rješenja.
To se radi iz dva razloga:
1. Jaka želja da se toj osobi pomogne i da izađe iz svojih teškoća.
2.Tjeskoba koja se osjeća kada neko ima problem, te jaka želja da taj neko svoj problem riješi što prije, jer je o samom problemu teško slušati i nositi se sa njim.
Kada smišljate rješenje za nekoga, provjerite prvo da li je taj neko to već pokušao uraditi, te koliko od vas želi da dobije gotovo rješenje, a koliko ustvari podršku i saslušanje.
U većini slučajeva se radi o ovom drugom.
Ponekad, sam zagrljaj može da učini više od jednog gotovog rješenja.
