Godina je 2000., Metju Sajid, vrhunski stonoteniser stoji iza zavjese i čeka da ga prozovu da izađe. Olimpijske igre za njega znače mnogo, a pošto već ima 29 godina, ovo su sigurno poslednje igre na kojima će učestvovati i ovo bi mogao biti najvažniji meč u njegovoj karijeri.

Kada su ga najavili na razglasu, a on izašao na teren tražeći pogledom britansku publiku, te se susreo oči u oči sa svojim kolegom i suparnikom sa druge strane mreže, meč koji će mu promijeniti život mogao je počne.

Međutim, ono što je slijedilo, Metju nije mogao ni da sanja. Njegove ruke kao da nisu bile njegove, prvi set je izgubio i to sa rezultatom 21-8, a njegov trener je bio izbezumljen. Metju je igrao kao početnik. Hiljade sati vježbe kao da su nestale, i sve ono što je naučio o tenisu kao da je isparilo, a radnje i udarci reketom koje je upornom vježbom automatizovao, sada je vježbao ponovo.

Metju je previše želio da pobijedi, ali je pritisak pobijedio njega. Na kraju meča, trener mu je rekao „Eto, Metju, zagušio si se.“

Šta je trema?

Trema je jedna vrsta straha, poprilično slična anksioznosti, ali usko vezana za tačno određeni događaj. Npr. javni nastup, ispit ili veoma bitan meč kao u prethodno opisanom primjeru. Osoba se plaši jer misli da takva situacija prevazilazi njene sposobnosti i da neće biti u stanju da se pokaže u najboljem svjetlu.

Za šta je trema dobra?

Funkcija treme je da tijelo osobe pripremi za uzbudljivu situaciju, da podigne adrenalin i tako obezbijedi što bolji performans. Osim toga, funkcija treme je da osoba preispita svoje znanje, da utvrdi da li zaista ima dovoljno sposobnosti ili nema, a ukoliko otkrije rupe u svom znanju, da ih nadomjesti i još više vježba i uči. A ako procijeni da ipak ne može nadomjestiti nedostatke, bilo da joj fali vremena ili načina, da onda odustaneod ulaska u takvu situaciju.

Trema je okej

Postoje osobe koje smatraju da čak ne bi uopšte smjele da imaju tremu i samo njeno postojanje ih čini još više uplašenim, pa čak i ljutim. Međutim, kada ovako sagledamo tremu, shvatamo da je ona naš saradnik, a samo njeno postojanje znači da nam je stalo. Znači, da ono što slijedi smatramo jako bitnim u svom životu i da želimo da ispadne najbolje moguće.

Trema koja nestane

Ukoliko osoba ima tremu pred ispit i zamišlja najgore situacije koje je mogu zadesiti, a potom samim početkom ispita, trema nestane, to je sasvim logično. Ona zna da je ispit otpočeo i da strah nestaje jer može prestati zamišljati šta će biti na tom ispitu , budući da se on upravo sada i odvija. Međutim, neki ljudi nastave da imaju tremu i tokom odvijanja događaja za koji su se plašili. A to rade tako što neprestano zamišljaju šta je sledeće što će se desiti i prvenstveno se plaše da će se osramotiti. U osnovi ovakve treme nalazi se socijalna anksioznost.

Šta se desilo sa Metjuom Sajidom?

Metju je imao preveliku želju koja je stvorila veliki pritisak, nešto „pod moranje“, nešto od čega zavisi sve ostalo, ali pošto nije bio zadovoljan objašnjenjem „zagušenja“ koje je vladalo u sprotskim klubovima, počeo je da istražuje šta se to zapravo dogodilo. Otkrio je, kontaktirajući profesore psihologije i razne istraživače, da mu se mozak prebacio na početnička podešavanja.

Pokušaću to da objasnim ukratko: kada dijete počne da vježba tenis, ono nije u stanju da odmah napravi neke zahtijevne pokrete, ali kada satima vježba svaki dan, a dani se pretvore u godine i prođe 10.000 sati vježbe ili više, onda mnoge komplikovane radnje postaju automatske. Kada postane ekspert, ono više ne mora da razmišlja o tome kako treba držati reket ili pod kojim uglom udara lopticu, to sve već zna i nalazi se u njegovoj dugoročnoj memoriji. Međutim, problem je što je u ljudskoj prirodi da kada je pred nečim važnim, pokušava da analizira svoje postupke. Tako je i Metju na onom važnom meču u Sidneju, pokušao da izanalaizira svaki korak, što se pokazalo pogrešnim. Jer je analizom složenu vještinu pokušao raščlaniti na sitne korake.

Svjestan nadzor je prekinuo nesputan rad automatski usavršenih radnji. Sekvenciranje motornih funkcija i odloženo vrijeme reakcije bili su fragmentirani, kao kod početnika. A tako je i odigrao.

Kada ekspert ima tremu

Prethodno opisano „zagušenje“ se dešava samo ekspertima, ljudima koji vladaju materijom, a pokušavaju da je raščlane na dijelove. Ono što je interesantno je da ovakvo raščlanjivanje na dijelove početnicima pomaže. Kada početnik pokušava da se sjeti svega u detalje, on sebi pomaže, kasnije, kada postane ekspert, to mu odmaže. Kao i uvijek, tajna je u našem naučenom ponašanju koje se prvo pokazalo dobrim,pa smatramo da će nam opet koristiti, što se nekad pokaže netačnim.

Kako se riješiti treme?

Kada je situacija akutna, postoje dva načina:

1.Tremu sebi predstaviti kao uzbuđenje, npr. „Samo sam jako uzbuđen zbog ispita“

2.Banalizovati sebi događaj zbog kojeg imamo tremu, npr. „To je samo jedan usmeni ispit“

Da je Metju iskoristio ovaj drugi način, vjerovatno bi dobro odigrao meč. Tek kasnije je upoznao jednu djevojčicu, klizačicu na ledu, koja se spremala za nastup na Olimpijskim igrama i minute prije nastupa provodila u svlačionici ponavljajući sebi rečenicu“ To je samo klizanje na ledu. To je samo klizanje na ledu.“ Iako je provela sate trenirajući i spremajući se za ono što joj život znači, ključni momenat je bio taj prije izlaska iz svlačionice, kada se ubjeđivala kako to nije toliko važno, upravo zato da ne bi došlo do sekvenciranja svakog pokreta, a samim tim i „zagušenja“.

Kada imate vremena do događaja koji vam izaziva tremu, psihoterapija je najbolji izbor , važno je uvidjeti šta stoji iza takvog straha, da li je u pitanju (socijalna) anksioznost i zašto, te prihvatiti da je trema sasvim normalna, onda kada nas ne parališe i ne stvara blokade, i kada sa njom radimo na predstojećem događaju.