Perfekcionisti umiju biti naporni. Oni razvlače obavljanje obaveza, a jednom kad krenu sa radom, ne prestaju dok ne dostignu savršenstvo.

A ukoliko to savršenstvo ne dostignu, biće isfrustrirani, ljuti i postiđeni.

Jedna od najtežih stvari kod perfekcionista jeste da oni rijetko kad osjećaju zadovoljstvo, jer imaju zamišljene savršene verzije sebe ili obaveza, koje je uglavnom nemoguće dostići.

Zamislite da nikad ne dostignete uspjeh kakav ste zaželjeli. Ne biste bili zadovoljni.

Osim toga, perfekcioniste karakteriše i sledeće:

1. Postavljaju nemoguće visoke ciljeve

2. Manje nesavršenosti doživljavaju kao pravu katastrofu

3. Odugovlače u obavljanju obaveza ( prokrastinacija) ako primjete da tu obavezu neće moći obaviti savršeno

4. Osjećaju se kao neuspjeh

5. Osjećaju se često umorno i bezenergično

Ipak, perfekcionizam ne mora da se javlja u svim oblastima života. Neko može biti perfekcionista u poslu, a da to nije u međuljudskim odnosima i obrnuto.

Perfekcionista u međuljudskim odnosima je onaj koji će se naljutiti čak i na najmanji znak nečeg što će njemu ličiti na  nepoštovanje ili neprihvatanje od strane prijatelja. A što ne mora uopšte biti nešto od toga.

Perfekcionista u poslu ima visoke standarde. Ali prije će se destiti da će „zaglaviti“ na jednom zadatku čitav dan dok ga ne uradi bez greške, nego obaviti više zadataka dovoljno dobro.

Perfekcionizam se mnogo cijeni i smatra se vrlinom, a oni koji su perfekcionisti često vole to da ističu u društvu. Ipak, perfekcionizam je daleko od vrline,a bliže je poremećaju. Osoba je svakodnevno prisiljena da radi bez greške, da obavlja savršeno aktivnosti, što oduzima energiju i ostavlja malo prostora za uživanje i igru.

Drugim riječima, perfekcionista uglavnom nije u skladu sa sobom i svojim željama, već je u neprestanoj trciza idealnim standardima. To zvuči naporno, a takvo i jeste.

Perfekcionizam uzrokuje mnogo stresa, a pošto se stalno osjećate kao nedovoljno dobri, onda uništava i samopouzdanje.Ima li tu išta pozitivno?

Perfekcionisti mogu imati doživljaj kao da ne doživljavaju dovoljno svijet oko sebe, kao da njihovim životom upravlja neko drugi i kao da problemi nikad ne prestaju.

Kako se postaje perfekcionista?

Roditelj, staratelj ili nastavnik upućuje poruke djetetu kako mora biti najbolji. Sve je u osnovi ovog moranja i sve druge poruke koje su upućene djetetu su varijacija ove naredbe. Kada dijete pogriješi, odrasla bitna osoba to doživi katastrofalnim i tako se i izražava, a potom kažnjava dijete neadektavno, tj pretjerano i neusklađeno sa greškom. Npr. nema 7 dana izlazaka zbog slučajno razbijenog tanjira.

Ovo je neusklađena kazna sa pogreškom djeteta.

Istovremeno, dijete upija poruke i ponašanja, te se kasnije u odrasloj dobi ponaša prema sebi na taj isti način.

S druge strane, sam roditelj je ili perfekcionista ili se plaši da će njegovo dijete biti neuspješno, te kao prevenciju naglašava uspjeh kao najvažniji, a greške ne dozvoljava.

Kako se riješiti perfekcionizma?

Znaćete da ste se perfekcionizma riješili kada budete imali više životne energije, kada budete opraštali sebi greške, i najvažnije kada budete prihvatali sebe i kada obavite nešto dovoljno dobro ( a ne savršeno) .

Ovaj proces može potrajati, a započinje se tako što ćete imati na umu da greške donose iskustvo, da postavljate sebi realistične ciljeve, i postanete svjesni svojih dosadašnjih uspjeha.

Ako ste pravi perfekcionista, prethodna rečenica može pobuditi u vama nezadovoljstvo, jer ko još želi biti realističan, kada može biti savršen?

U tom slučaju, vaš prvi i najvažniji korak jeste da otkrijete ko vam je to rekao prvi put? Ko je i kako upućivao perfekcionističke zahtjeve prema vama? I da li danas kao odrasla osoba imate priliku da popričate sa tom osobom na tu temu, kako biste otkrili šta je ona htjela ustvari da postigne.