Godina je 2000., Metju Sajid, vrhunski stonoteniser stoji iza zavjese i čeka da ga prozovu da izađe. Olimpijske igre za njega znače mnogo, a pošto već ima 29 godina, ovo su sigurno poslednje igre na kojima će učestvovati i ovo bi mogao biti najvažniji meč u njegovoj karijeri.

Kada su ga najavili na razglasu, a on izašao na teren tražeći pogledom britansku publiku, te se susreo oči u oči sa svojim kolegom i suparnikom sa druge strane mreže, meč koji će mu promijeniti život mogao je počne.

Međutim, ono što je slijedilo, Metju nije mogao ni da sanja. Njegove ruke kao da nisu bile njegove, prvi set je izgubio i to sa rezultatom 21-8, a njegov trener je bio izbezumljen. Metju je igrao kao početnik. Hiljade sati vježbe kao da su nestale, i sve ono što je naučio o tenisu kao da je isparilo, a radnje i udarci reketom koje je upornom vježbom automatizovao, sada je vježbao ponovo.

Metju je previše želio da pobijedi, ali je pritisak pobijedio njega. Na kraju meča, trener mu je rekao „Eto, Metju, zagušio si se.“

Šta je trema?

Trema je jedna vrsta straha, poprilično slična anksioznosti, ali usko vezana za tačno određeni događaj. Npr. javni nastup, ispit ili veoma bitan meč kao u prethodno opisanom primjeru. Osoba se plaši jer misli da takva situacija prevazilazi njene sposobnosti i da neće biti u stanju da se pokaže u najboljem svjetlu.

Za šta je trema dobra?

Funkcija treme je da tijelo osobe pripremi za uzbudljivu situaciju, da podigne adrenalin i tako obezbijedi što bolji performans. Osim toga, funkcija treme je da osoba preispita svoje znanje, da utvrdi da li zaista ima dovoljno sposobnosti ili nema, a ukoliko otkrije rupe u svom znanju, da ih nadomjesti i još više vježba i uči. A ako procijeni da ipak ne može nadomjestiti nedostatke, bilo da joj fali vremena ili načina, da onda odustaneod ulaska u takvu situaciju.

Trema je okej

Postoje osobe koje smatraju da čak ne bi uopšte smjele da imaju tremu i samo njeno postojanje ih čini još više uplašenim, pa čak i ljutim. Međutim, kada ovako sagledamo tremu, shvatamo da je ona naš saradnik, a samo njeno postojanje znači da nam je stalo. Znači, da ono što slijedi smatramo jako bitnim u svom životu i da želimo da ispadne najbolje moguće.

Trema koja nestane

Ukoliko osoba ima tremu pred ispit i zamišlja najgore situacije koje je mogu zadesiti, a potom samim početkom ispita, trema nestane, to je sasvim logično. Ona zna da je ispit otpočeo i da strah nestaje jer može prestati zamišljati šta će biti na tom ispitu , budući da se on upravo sada i odvija. Međutim, neki ljudi nastave da imaju tremu i tokom odvijanja događaja za koji su se plašili. A to rade tako što neprestano zamišljaju šta je sledeće što će se desiti i prvenstveno se plaše da će se osramotiti. U osnovi ovakve treme nalazi se socijalna anksioznost.

Šta se desilo sa Metjuom Sajidom?

Metju je imao preveliku želju koja je stvorila veliki pritisak, nešto „pod moranje“, nešto od čega zavisi sve ostalo, ali pošto nije bio zadovoljan objašnjenjem „zagušenja“ koje je vladalo u sprotskim klubovima, počeo je da istražuje šta se to zapravo dogodilo. Otkrio je, kontaktirajući profesore psihologije i razne istraživače, da mu se mozak prebacio na početnička podešavanja.

Pokušaću to da objasnim ukratko: kada dijete počne da vježba tenis, ono nije u stanju da odmah napravi neke zahtijevne pokrete, ali kada satima vježba svaki dan, a dani se pretvore u godine i prođe 10.000 sati vježbe ili više, onda mnoge komplikovane radnje postaju automatske. Kada postane ekspert, ono više ne mora da razmišlja o tome kako treba držati reket ili pod kojim uglom udara lopticu, to sve već zna i nalazi se u njegovoj dugoročnoj memoriji. Međutim, problem je što je u ljudskoj prirodi da kada je pred nečim važnim, pokušava da analizira svoje postupke. Tako je i Metju na onom važnom meču u Sidneju, pokušao da izanalaizira svaki korak, što se pokazalo pogrešnim. Jer je analizom složenu vještinu pokušao raščlaniti na sitne korake.

Svjestan nadzor je prekinuo nesputan rad automatski usavršenih radnji. Sekvenciranje motornih funkcija i odloženo vrijeme reakcije bili su fragmentirani, kao kod početnika. A tako je i odigrao.

Kada ekspert ima tremu

Prethodno opisano „zagušenje“ se dešava samo ekspertima, ljudima koji vladaju materijom, a pokušavaju da je raščlane na dijelove. Ono što je interesantno je da ovakvo raščlanjivanje na dijelove početnicima pomaže. Kada početnik pokušava da se sjeti svega u detalje, on sebi pomaže, kasnije, kada postane ekspert, to mu odmaže. Kao i uvijek, tajna je u našem naučenom ponašanju koje se prvo pokazalo dobrim,pa smatramo da će nam opet koristiti, što se nekad pokaže netačnim.

Kako se riješiti treme?

Kada je situacija akutna, postoje dva načina:

1.Tremu sebi predstaviti kao uzbuđenje, npr. „Samo sam jako uzbuđen zbog ispita“

2.Banalizovati sebi događaj zbog kojeg imamo tremu, npr. „To je samo jedan usmeni ispit“

Da je Metju iskoristio ovaj drugi način, vjerovatno bi dobro odigrao meč. Tek kasnije je upoznao jednu djevojčicu, klizačicu na ledu, koja se spremala za nastup na Olimpijskim igrama i minute prije nastupa provodila u svlačionici ponavljajući sebi rečenicu“ To je samo klizanje na ledu. To je samo klizanje na ledu.“ Iako je provela sate trenirajući i spremajući se za ono što joj život znači, ključni momenat je bio taj prije izlaska iz svlačionice, kada se ubjeđivala kako to nije toliko važno, upravo zato da ne bi došlo do sekvenciranja svakog pokreta, a samim tim i „zagušenja“.

Kada imate vremena do događaja koji vam izaziva tremu, psihoterapija je najbolji izbor , važno je uvidjeti šta stoji iza takvog straha, da li je u pitanju (socijalna) anksioznost i zašto, te prihvatiti da je trema sasvim normalna, onda kada nas ne parališe i ne stvara blokade, i kada sa njom radimo na predstojećem događaju.

Strah od tuge je postao česta pojava, obzirom da predstavlja osobinu ranjivost, a ranjivost može biti protumačena kao slabost ili kao niža vrijednost osobe koja tuguje.

Do ovakvih zaključaka ljudi dolaze u svojoj okolini, kada prijatelj kojem ispričate svoj gubitak traži načine da vas oraspoloži ili ako su vam roditelji govorili da ne plačete kad vam se plakalo zbog nečeg tužnog u vašem djetinjstvu.

Šta uraditi kada ste u kontaktu sa tugujućom osobom?

Najvažnije su dvije stvari:

1.Saslušavanje

2.Tješenje

Što se tiče saslušavanja ono se odnosi na aktivno slušanje osobe, neprekidanje, slušanje bez osuđivanja, prisutnost tokom osobine priče ( da ne odlutate mislima) i pokazivanje empatije, odnosno razumijevanje i prihvatanje osobine tuge ( nikako negiranje).

A kada je tješenje u pitanju, pritom mislim na zagrljaj, tapšanje, rečenice kao što su „ Tu sam za tebe“ , „Iskreno mi je žao što to prolaziš“, „ Stvarno je teško to što ti se dešava“. Zamka u koju ljudi često upadnu jeste da pod tješenjem smatraju i traženje rješenja.

Traženje rješenja

Traženje rješenja, može, u onim situacijama u kojima osoba nije od vas tražila rješenje, imati više negativnih posljedica.

Osoba kojoj pokušavate pomoći osjećaće se neprihvaćeno, a potom i isfrustrirano budući da ne dobija od vas pažnju i njegu kakvu želi, već poziv na akciju na koju osoba nije spremna ili je ne želi još uraditi.

Čak i da imate zaista sjajna rješenja, najbolje je sa njima sačekati, kako ne biste uticali na to da se desi da osoba počne pred vama potiskivati svoju tugu, jer vi ste joj ponudili plan šta da uradi, a ona ga nije u stanju sprovesti.

Posebno je važno imati na umu da tuga oduzima puno energije, te čini da osoba osjeća umor i pospanost.

Ukoliko imate plan ili ideju rješenja osobinog problema, obavezno je prvo potrebno pitati da li želi da ga čuje ili samo traži od vas da je saslušate.

Potiskivanje tuge

Osoba koja se plaši tugovanja, bilo svog ili tuđeg, može početi potiskivati tugu, i to se može desiti u smislu da osoba negira sam gubitak, da ne želi da ga prihvati ili da osoba priznaje gubitak, ali negira postojanje osjećanja tuge koje joj je taj gubitak donio.

Ljudi se plaše tugovanja iz više razloga, a osim straha od osude okoline, javlja se i strah da tuga nikad neće prestati i ako osoba jednom bude tužna – da će takva i ostati zauvijek.

Erik Bern koji je otkrio psihoterapijski pravac transakcionu analizu, otkrio je i da proces tugovanja najčešće traje 6 sedmica.

Glavna funkcija tugovanja je razvezivanje od objekta koji je osobi pričinio tugovanje.

Bilo da je u pitanju osoba ili prilika, proces tugovanja omogućava da prebolite i emocionalno se razvežete od onog za šta ste bili vezani, te dalje nastavite normalno kroz život.

Znaćete da je proces tugovanja zavšio onda kada se budete osjećali oslobođeno u emocionalnom smislu.

Tuga se u tijelu manifestuje kao pritisak u grudima i kada on nestane – znaćete da ste završili sa tugovanjem.

Imaćete određene zaključke, sjećanje i doživljavanje onog što vam se desilo, ali ste preboljeli i možete nastaviti dalje u potrazi za drugom osobom ili prilikom.

Ono što može pomoći da otpočnete svoj proces tugovanja jeste činjenica da iz sreće nikad ne rastemo, već upravo iz tuge i žalosti koji nam omogućavaju preispitivanje našeg sistema vrijednosti, sledećih postupaka i brige za sebe, što nas čini razvijenijom ličnošću i boljom osobom i za sebe i za svoje okruženje.

Da li vam se ikada desilo da vas neko sve više privlači što vas više odbija?

U osnovi ovakve privlačnosti krije se loše mišljenje o sebi lično.

Što je više ta osoba “hladnija” prema vama, to vam je više privlačnija iz razloga što na ovaj način potvrđuje vaš stav o vama samima, a to je “ja ne vrijedim”.

Kada se taj neko loše ponaša prema vama, vi ostvarujete psihološku dobit kroz to, budući da se takvo njegovo ponašanje uklapa u vašu ideju o vašoj vrijednosti.

Ovakav odnos postaje jako izazovan i komplikovan, a želja odbijene osobe je da je ova prva prihvati.

Ukoliko do toga i dođe, onaj koji je bivao odbijen će ubrzo najvjerovatnije izgubiti interesovanje za taj odnos, iz prostog razloga što će se voditi logikom “ako me ovaj sad prihvata i cijeni, mora da i nije nešto posebno”.

Početak ljubavne veze je u ovom slučaju početak kraja i pitanje je trenutka kada ćete je okončati.

Pored ulaska u ovakav odnos, kada ne volite sebe, najčešće to pokazujete i na sledeće načine :

• Ostajete u prijateljskim odnosima koji to zapravo nisu
• Ne volite svoje ime

Rješenje ovog problema leži u prihvatanju i poštovanju sebe.

Kada to ostvarite, privlačiće vas osobe kojima se sviđate a, ljubavne veze će biti pune podsticaja i razumijevanja.

Ponekad kroz ovaj proces ne možemo proći sami i potrebna nam je pomoć. Psihoterapija je uvijek dobar izbor.