Praznični vodič : Kako ostvariti novogodišnje odluke?

Kako ostvariti novogodišnje odluke

Novogodišnje odluke su postale skoro pa neizostavan dio praznične, zimske atmosfere.

Volimo ih jer tako sami sebi obećavamo svježi početak i imamo se čemu radovati. Kao da nas davanje odlučnog obećanja sebi štiti od neuspjeha.

Ja ih volim, jer kada sve stavimo na papir, znamo šta želimo, za čim žudimo i razmišljamo šta treba da radimo da dostignemo svoj cilj. Samo razmišljanje o njima ispunjava nas osjećanjem sreće.

Ali, ne volim one odluke ( a takva ih je većina) koje su na neki način kaznene prirode!

Većina novogodišnjih odluka je sledeće logike: moram prestati raditi nešto u čemu uživam, te moram početi raditi nešto u čemu ne uživam uopšte. A trebalo bi da je obrnuto!

Da li zaista želite da tako izgleda vaša Nova godina, puna kažnjavanja ili uskraćivanja?

Meni se ovo ne sviđa i glasam za neku nježniju opciju, sa više prihvatanja, samopohvaljivanja, osnaživanja, samopouzdanja i ljubaznosti prema samima sebi.

Nažalost, ljudi dolazak Nove godine doživljavaju kao novi početak( to je okej) , ali novi početak u kojem će postati sasvim drugi ljudi. Kao da nešto sa njima nije uredu i treba da se resetuju, a ustvari se radi o nadogradnji.

I pored nadogradnje, što je još važnije, radi se o prepoznavanju i prihvatanju onih dijelova sebe koji nam se ne dopadaju. A nikako o samokažnjavanju zbog istih.

Kada donosite novogodišnje odluke, gledajte da one ne budu donesene iz samokažnjavanja, tako u startu sami sebe osudite na propast, rušeći svoje samopouzdanje.

Kada je donošenje ovih odluka u pitanju, imam dva savjeta za vas:

1.Pazite da to bude nešto što trebate, a ne nešto mislite da biste trebali

Npr. mislite da biste trebali svaki dan ujutro ići na trčanje, jer ste tako zamislili svoj savršen početak dana, a ideja za to vam se javila gledajući američke filmove i kako oni svi trče po Central parku ili ste to vidjeli od nekog svog prijatelja koji obožava trčanje.

Ovdje se zaustavite.

Postavite sebi pitanje da li vam trčanje kao aktivnost odgovara, koliko biste iskreno u tome uživali, a koliko bi vam predstavljalo patnju?

Ako je cilj savršen početak dana, sigurna sam da ima i drugih načina.

2.Konkretizujte svoj cilj

Npr. želite biti aktivniji, ali ne znate na koji tačno način, pa se “zalijepite” za ideju svakojutarnjeg trčanja.

A ono vas ne ispunjava i ne radujete mu se.

I što se više tjerate na aktivnost koja u vama budi nelagodu, to ste daleko od lijepog početka dana i vjere u sebe.

Kada su aktivnosti u pitanju, danas imamo više načina na koje možemo biti aktivni. Razmislite o pilatesu, aerobiku, fitnesu… I tragajte za sebi odgovarajućim načinom bavljenjem sportom.

I zapamtite, bavljenje sportom ima za cilj da vas ispuni energijom i skrene misli sa tekućih problema, te da se osjećate dobro i srećno jer činite nešto korisno za svoje zdravlje ( a prisiljavanje i samokažnjavanje to nisu). Kada nađete takvu aktivnost, ostaćete joj vjerni i radovaćete se takvom treningu.

Ljutnja je dio odnosa ljubavi

Ljutnja je dio odnosa ljubavi

Postoje ljudi koji kažu da se nikad ne ljute i smatraju to svojom vrlinom, ja ih znam bar troje. A šta to ustvari znači kad neko kaže da se nikad ne ljuti?

Hajde prvo da vidimo šta je ustvari ljutnja?

Ljutnja je zahtjev za promjenom ponašanja i nikada nije usmjerena na biće i postojanje drugog, već isključivo na određen vid ponašanja.

To je ono ponašanje zbog kojeg osjećate nepravdu ili kada neko radi nešto što vi nikad ne biste i smatrate to kršenjem stavova i mišljenja iz vašeg sistema vrijednosti, tada se javlja i povrijeđenost.

Svi možemo navesti neki primjer kada smo se ovako osjećali.

Pošto je, kao što vidimo, nemoguće nikad se ne naljutiti ni na koga, tvrdnja ljudi koji govore da se nikad ne ljute, je neistinita. Nekada se neko ponaša prema nama na način koji ne želimo. Ne zato što nam želi napakostiti i uvrijediti nas, već zato što ne može da čita misli.

Budući da ne postoje dvije identične osobe na svijetu, to znači da nikad nećemo pronaći nekoga ko će se uvijek i konstantno ponašati onako kako mi želimo i kako bismo mi.

Zato može doći do konflikta i osjećaja ljutnje, pa čak i u ljubavnom odnosu dvoje ljudi, budući da se najčešće ljutimo upravo na one koje volimo, jer smatramo da oni mogu bolje od datog ponašanja.

Dakle, na neki način, ljutnja je izražavanje poštovanja prema drugome i prema sebi.

Zabluda je da pojava ljutnje znači prestanak ljubavi.

Ljudi koji kažu da se nikad ne ljute, negiraju svoja osjećanja, često osjećaju krivicu, zanemaruju sami sebe, te ih muči i osjećanje manje vrijednosti. Što često može da dovede do psihosomatskh poremećaja, budući da ta zarobljena ljutnja ostaje u njima i pronalazi način da se u njima i ispolji.

Kako ne ispoljavaju ljutnju, njhovi odnosi sa drugima su narušeni i nisu autentični. A zašto ovi ljudi ne izražavaju ljutnju?

Zato što imaju neka snažna uvjerenja, kao što su> ako se naljutim – mrziće me, konflikt se nikad neće riješiti, povrijediću nekoga itd.

Ova snažna uvjerenja imaju svoje korjene u djetinjstvu osobe.

Ponekad, kada osoba odluči da ipak izrazi svoju ljutnju, može da se javi snažan osjećaj anksioznosti, jer će uraditi nešto suprotno svom snažnom uvjerenju. A što nije nikad radila i što ne zna kako to da uradi.

Najbolji način izražavanja ljutnje je asertivni način, čije je načelo „Zastupam sebe, poštujem tebe“.

Kod asertivne komunikacije najvažnije je da drugu osobu ne dehumanizujemo, odnosno, da je ne nazivamo uvrijedljivim imenima. Zatim, da ostanemo usmjereni na isticanje određenog lošeg ponašanja i svojih povrijeđenih osjećanja. Tako imamo veću šansu da drugi zaista čuje šta nam je to zasmetalo i da to i promijeni.

Vodič: Kako upisati psihologiju ?

Kako upisati psihologiju?

Budući da me često neko pita ili mi piše kako upisati psihologiju, odlučila sam napisati ovaj tekst.

Sve konkretne informacije koje će biti navedene se odnose na odsjek za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, jer sam ja na tom odsjeku završila psihologiju i za njega vam mogu dati najviše informacija.

Obzirom da sam  upisivala 2010.godine, do danas je bilo nekih izmjena, te sam ja bila na fakultetu i tražila  sve te informacije koje bi vas mogle zanimati u vezi logistike.

Ali, obzirom da se nećemo baviti samo logistikom, ovaj tekst može biti od koristi i za one koji planiraju upisivati psihologiju na drugim Univerzitetima.

Psihologija je postala jako popularna i kad kažem jako, mislim BAŠ jako. U mojoj generaciji je bilo 200 kandidata na prijemnom, a mjesta na odsjeku za samo 45!

Zašto je psihologija toliko popularna? Možda zbog filmova. Onih američkih gdje psiholog sjedi u fotelji i samo sluša, možda i zbog one rečenice „ Oni tamo ( misli se na inostranstvo) imaju svako po svog psihologa“, pa je velika nada položena u to da ćete se sigurno zaposliti.

Najvažnija stvar koju za početak trebate znati jeste da ćete se na fakultetu najvjerovatnije razočarati.

Prije svega, niko vas neće učiti kako da čitate (misli) namjere drugih ljudi, kako da utičete na tuđe ponašanje, kako da shvatite tuđa ponašanje.

A nećete biti ni obučeni, ni osposobljeni za psihoterapijski rad sa ljudima ( to je onaj psiholog iz američkih filmova).

Dakle, odsjek za psihologiju nije mjesto gdje ćete naučiti kako biti psihoterapeut.

Ovdje je trenutak da napravimo razliku između psihologa i psihoterapeuta, možemo dodati i psihijatra.

1.Koja je razlika između psihologa i psihoterapeuta ?

Psiholog je završio fakultet na odsjeku za psihologiju i sa tom diplomom on može da radi psihološke testove, kao što su npr oni što dobijate kada vam treba potvrda od psihologa da možete dobiti vozačku dozvolu.

On može da radi i istraživanjai zna puno o istoriji psihologije.

Zapamtite ovo o istoriji psihologije, objasniću kasnije zašto.

Diplomirani psiholog može da radi i psihološko savjetovanje, pod mentorstvom nekog sa iskustvom.

Psihoterapeut je sa druge strane završio psihologiju i pored psihologije neku od psihoterapijskih škola.

Neke od tih škola su transakciona analiza, psihoanaliza, kognitivno – bihejvioralna terapija i tako dalje.

Šta je psihoterapeut radio dodatno što psiholog nije?

Psihoterapeut je imao svog psihoterapeuta.

Dakle, prvo vi odlazite na seanse, otrkivaju se vaša nerealna uvjerenja o životu, vaši načini funkcionisanja koji nisu korisni, vaši problemi i sve što vas koči u vašem napretku.

Dakle, izvrnete se naizvrat , i nastavite sa tim sve dok ne bude  vama lično dovoljno i dobro, ili dovoljno dobro.

U svakoj psihoterapijskoj školi postoji određen broj sati ličnog rada koje morate ispuniti kako biste dobili dozvolu da radite sa ljudima.

Psihoterapeut je, dakle, onaj lik kojeg viđamo u američkim filmovima, spomenut na početku teksta.

Kad on prođe svoje lično iskustvo rada na svojim problemima i školu psihoterapije, on zna kako će izgledati proces seanse, kako se vodi psihoterapija ili psihoterapijsko savjetovanje i najvažnije – u ovoj školi je naučio tehnike i načine kako da stvarno nekom pomogne. Tako dobija dozvolu za rad i voilà.

Psihijatar je ljekar.

Dakle, završio medicinu, a potom se specijalizovao za psihijatriju.

On može da propisuje ljekove i daje psihijatrijske dijagnoze.

Ni psiholog, niti psihoterapeut ne mogu da propisuju ljekove, koji su nekad od suštinskog značaja i velike pomoći za oporavak osobe.

Sad kad smo završili ove osnovne razlike ( ako vam je nejasno ili vas zanima više, ostavite pitanje u komentaru ili inboksu.) nastavljamo dalje i sve smo bliže konkretnim informacijama o upisu. Evo nas:

2.Šta je potrebno za upis?

Potrebno je podnijeti prijavu za upis, za to je potrebno posjetiti fakultet.

Zatim izvod iz matične knjige rođenih, originalna svjedočanstva o završenim razredima srednje škole i original diplome o položenom maturskom ispitu, te dokaz o uplati za izlazak na prijemni.

3.Kakvi su kriterijumi?

Osnovni uslov je završena četvorogodišnja srednja škola. Sveukupno na prijemnom možeš osvojiti maksimalno 100 bodova. Od tih 100 bodova, 50 nosi sam prijemni ispit ( test sposobnosti + test znanja), a ostalih 50 se odnosi na ocjene iz srednje škole. To se računa tako što se prosječna ocjena iz svih predmeta u 4 godine srednje škole množi sa 10. Npr, onaj ko je sve 4 godine srednje škole imao prosjek 4,5 – on dobija 45 bodova na osnovu toga.

4.Kako izgleda prijemni ispit?

Prijemni ispit se sastoji iz dva dijela, jedan dio je opšte znanje koje imate o psihologiji i taj dio spremate iz knjige Petra Stojakovića: Psihologija za drugi razred gimnazije.Ovaj dio prijemnog nosi 30 bodova.

Drugi dio prijemnog je test sposobnosti, dobijete pitanja poredana od najlakših do najtežih. Npr jedno pitanje koje je bilo meni na prijemnom je izgledalo ovako: patka je ____ isto što i tele ___. Dakle, pače i krava su odgovori. To je bilo možda prvo pitanje. Dakle, jedno od najlakših. Pred kraj testa će vas očekivati i biranje oblika koji bi se uklopio u neki već zadati oblik. Viđali ste takve testove na internetu. Ovaj dio prijemnog nosi 20 bodova. I obavezno je ponijeti neki od ličnih dokumenata ( lična karta, pasoš)

5.Koje grane psihologije su dostupne kod nas ?

Na osnovnim studijima ne postoji opredjeljivanje, već je u pitanju opšti smjer. Na masteru postoje smjerovi, i to 2: kličnički i školski smjer.

6.Šta se može raditi po završetku faksa?

Obzirom da je u pripremi zakon o psihološkoj djelatnosti, dok diplomiraš, on će biti usvojen i najbolje je da se o tome informišeš na ovom linku. Ako ti se ne da, ukratko je objašnjeno u dijelu o tome šta je psiholog, a šta psihoterapeut.

7.Koliko košta školarina?

Školarina iznosi 440KM, dakle 220KM po semestru. Za one koji su na budžetu, školarina iznosi 80KM, dakle 40KM po semestru. Banjalučki Univerzitet ima vjerovatno najniže cijene školarina u regionu. Redovni studenti ( to su oni koji nisu obnavljali i neće, a ni ne studiraju vanredno) iz porodica sa 2 ili više studenata plaćaju 50% iznosa od školarine, ali do navršene 26.godine života.

8.Da li master iz psihologije može da upiše neko  ko je završio osnovne studije na nekom drugom fakultetu ?

Prema bolonjskom sistemu školovanja predviđeno je da se može završiti master drugog fakulteta,međutim, do danas, to nije realizovano. Možda se prave ustupci za neke srodne nauke. Ovu informaciju planiram još jednom provjeriti.

9.Koliko se cijeni diploma?

Cijeniće je tvoji roditelji, i svi oni  ljudi kojima je psihologija zanimljiva nauka. Neće je cijeniti oni koji smatraju da je psihologija ustvari samo filozofija. Koliko je cijenjena na tržištu rada? Ja bih rekla – sve cjenjenija. Treba još vremena da zaživi kod nas, ali mi smo tu da radimo na tome zajedno. Sasvim sigurno ćeš lakše pronaći posao ako si inženjer mašinstva ili eketrotehnike, ali imaj na umu da je psihologija nauka koja će svoj puni sjaj doživjeti tek za neko vrijeme.

10.Da li možeš da se snađeš ako nemaš osnovu, tj završio si srednju u kojoj nije bilo psihologije kao predmeta?

Sasvim sigurno. Znam puno gimnazijalaca koji su uspješno diplomirali ekonomiju, a bez ikakvog dodira sa njom su bili sve vrijeme do fakulteta. Dakle, bilo bi dobro da imaš neke osnove iz anatomije, fiziologije, biologije ( odnosno, humane genetike), ali ako nemaš – pretpostaviću da onda imaš predznanje iz statistike, što je super, jer je statistika jedan od predmeta u oba semestra prve godine. Pitate se zašto? Zbog gorenavedenih istraživanja. Onih istraživanja kojima su profesori sa nekog Univerziteta  utvrdili da ljudi nešto vole ili ne vole. Slična istraživanja ćeš i ti moći raditi. Ali polako.

11.Koliko ljudi upada na budžet?

Sveukupno na odsjek se prima 35 kandidata, od toga 10 na budžet, 20 samofinansiranje i 5 mjesta za strane državljane. Ne postoji mogućnost vanrednog studiranja.

12.Da li je profitabilno?

Zavisi gdje se zaposliš. Bavljenje psihoterapijomjeste profitabilno, ali u samo školovanje u ovom domenu isto tako treba prvo puno uložiti ( edukacije, supervizije, seanse, radni prostor). Ako se zaposliš u školi, plate su školske, i ne znam koliko tačno iznose, to je vjerovatno platakakvu ima i pedgog, ali zavisi od škole do škole. Psiholog u zdravstvu, javnim ustanovama i sličnim državnim institucijama ima profit kakav  je određen zakonom. Zaposlenje u privatnom sektoru već zavisi od stava privatnika koji vas zapošljava. Ja smatram da je najprofitabilnije biti samozaposlen i preduzetan ( bez obzira čime se bavite).

13.Na koje predmete na prvoj godini da posebno obratim pažnju?

Bez izuzetka, na kognitivnu psihologiju. Bez obzira na kojem Univerzitetu studiraš  i ko ti predaje, kognitivna je ono što je rim na pravnom. Ubacila bih tu još anatomiju i fiziologiju CNS-a. Mogla bi ovdje upasti i statistika.

14.Šta da uzmem od izbornih ?

Ovo zavisi od tvojih preferencija, ali onda kad ne zavisi od njih – zavisi od fakulteta, tj da li ćeš moći stvarno birati, iako zvanično imaš izbor. U većini situacija izborniti se dodjeljuje.

15.Koliko je vremena potrebno za učenje za prijemni ispit?

Temeljno i detaljno da pređeš knjigu Petra Stojakovića iz koje se sprema za prijemni ispit, treba ti maksimalno mjesec dana. Vidjećeš poslije da ćeš knjige tog obima prelaziti za otprilike dvije sedmice, ali dok si još na srednjoškolskom tempu, uzmi sebi mjesec dana.

16.Da li je to za mene ?

Ako si stigao/stigla do ovog pitanja, a pritom sve prethodne odgovore pročitao/la, onda jeste sigurno.

Ako te zanima kako pomoći drugima i sebi, onda jeste sigurno.

Ako te zanima kako uraditi neko istraživanje, na neku temu koja te jako zanima, onda jeste.

Ako planiraš poslije osnovnih studija upisati master, onda jeste.

Ako želiš nastaviti da se edukuješ i poslije fakulteta, onda jeste.

Psihologija je jedna stalna edukacija, ako se spremiš na to da će te stalno pitati ljudi kakve sad imaš edukacije opet, onda jeste za tebe.

Ako te zanima više o istoriji psihologije, koje godine je nastala, eksperiment sa malim Albertom i klasično uslovljavanje, onda jeste. Ako ne znaš šta je ovo što sam navela, ali ćeš izguglati, onda jeste.

Kad sam već spomenula istoriju psihologije,sjećate li se kad sam rekla da zapamtite, e pa tu smo – ko završi osnovne studije, on je istoričar psihologije.

Nigdje ovo ne piše i ne postoji takav zvaničan naziv, ali se odnosi na moje mišljenje. Diplomirani psiholog zna baš puno o tome kako se počela razvijati psihologija, kako su se nekad nazivali neki poremećaji, a šta to danas više nije poremećaj ( izguglaj: histerija kod žena dijagnoza) .

ZAŠTO ja to tako mislim? Zato što sam tek upisivanjem psihoterapijske škole ( transakcione analize) dobila ono za čim sam žudila na fakultetu, konkretne tehnike, riječi i rečenice, način rada, uvide, definicije emocija i način njihovog prepoznavanja, dobila sam psihologiju koja je primjenljiva, da ne kažem psihologiju 21.vijeka.

I ne, nisam po završetku osnovnih studija mislila da znam raditi, osjećala sam baš kako ne znam i kako sam neosposobljena za direktan rad sa ljudima, jedan na jedan.

Ako želiš naučiti čitati misli, biti zagovornik pozitivne psihologijei držati seminare tematski iste ili slične onima Ane Bučević, onda nije

SAVJET PLUS: VOLONTIRAJ.

Na osnovim studijima psihologije nema prakse, ne očekujte je, možete imati par posjeta nekim ustanovama i par radova na tu temu, ali prakse nema, i besmisleno je govoriti o tome koliko je ona nužna kada je ovo zanimanje u pitanju. Dakle – volontiraj. Puno je dobrobiti volontiranja, od besplatnih edukacija preko upoznavanja sa ljudima koji žele isto što i ti, do konkretnog rada i prakse. Ja sam volontirala u Dnevnom centru za djecu žrtve nasilja i na Plavom telefonu ( savjetodavna linija za djecu i mlade), i u GLE- glas ludila u eteru (druženje sa osobama koje imaju neku od psihijatrijskih dijagnoza i zajednički rad na snimanju radio-emisije)

još jedan savjet:

UPIŠI MASTER. U pripremi je zakon o psihološkoj djelatnosti i dok ti završiš, već će biti na snazi. Spremi se na to da će ti master studije biti neophodne. Ne znam zašto psihologija nije kao farmacija, pa da je sve odjednom 5 godina i gotova priča. ALI, na papiru nije tako, ali kad pogledaš drugi papir ( zakon, oglase za posao), onda jeste tako. Dakle, odmah računaj 5 godina u paketu.

Kontakti Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci:

Telefon: 051/322-780

E-mail: fil.fakultet@blic.net

Adresa: Bulevar Vojvode Petra Bojovića 1A (Studentski grad-Kampus)

Studentska služba: kancelarija broj 102 ( za psihologiju Vukosava Dakić)

 

Psihoterapija: ono što bih voljela da znate o njoj – I dio

psihoterapija

PSIHOTERAPIJA NIJE BRZA POPRAVKA

Ponekad se klijenti pojave i nadaju se da će se sve riješiti na par seansi, možda čak i na prvoj.

U realnosti, problem sa kojim se klijent muči traje dugo, jer ljudi obično dolaze na psihoterapiju onda kada više ne mogu da izdrže, a do tad se već svašta nakupilo. 

Ja shvatam da bol i patnju koji nosite teško podnosite i voljela bih da mogu da mahnem čarobnim štapićem i riješim sve probleme.

Ali, što je problem veći i što se više vremena klijent sam nosio sa njim to za njega treba više vremena.

Pod više vremena podrazumijevam više njege, podrške i brige.

PSIHOTERAPEUT NE MOŽE DONOSITI ODLUKE ZA KLIJENTA, ALI MU MOŽE PUNO POMOĆI

Psihoterapeutova uloga nije da kaže klijentu šta da odluči, da li da se razvede, da otkaz ili se odseli.

Psihoterapeut može davati smjernice i zadatke klijentu da dođe do prave odluke, ali ne može odlučivati za njega.

Jer bi to značilo da je psihoterapeut kompetentniji od klijenta za klijentov život, a to nije istina.

DOBIJATE ONOLIKO KOLIKO SE ULAŽETE

Ponekad klijenti misle da će psihoterapeut obaviti sav posao.

Plaćate ga, zašto biste trebali još nešto uložiti?

Nažalost, psihoterapijski posao podrazumijeva da klijent radi možda čak i više od psihoterapeuta.

Koliko ste spremni da budete otvoreni, iskreni, autentični, da se suočite sa nesvjesnim?

Od toga će zavisiti uspješnost psihoterapije.

PONEKAD NEMAMO JEDNOSTAVNA RJEŠENJA ZA PROBLEME

Ponekad izgleda jednostavno, ali nije tako. Npr. klijent se pojavi sa anksioznošću i želi da je se odmah riješi.

A ustvari, psihoterapija nije umjetnost popravljanja onog što ne valja kod čovjeka.

Možda je pravi put taj da se klijent otvori prema anksioznosti, da je proživi i čuje njenu poruku, razlog njenog održavanja i šta mu ona poručuje. Put napretka ponekad može biti onaj najnepoželjniji i najneugodniji, ali ispravan.

PSIHOTERAPIJA ĆE VAS DOVESTI LICEM U LICE SA “ČUDOVIŠTEM” IZNUTRA

Psihoterapija je proces u kojem ćete se najvjerovatnije suočiti sa onim što niste ni znali da mislite i osjećate.

Kažem najvjerovatnije, jer će to zavisiti od vaše spremnosti na to.

Ljudi se u životu prave da nemaju slabosti, ne žele da znaju za njih i kriju ih od drugih.

Ali na psihoterapiji je potrebno da ih izvedete van, naučite šta trebate raditi sa njima i čuti šta vam poručuju.

Kad se suočavate sa bolnim, gadnim stvarima – tada napredujete.

PSIHOTERAPIJU NAZIVAJU UMJETNOŠĆU POSTAVLJANJA PRAVIH PITANJA U PRAVO VRIJEME

Čak i kada vam psihoterapeut postavi pitanje koje će vam biti čudno, saslušajte svoj odgovor, šta je ono što će izaći iz vas.

To je ono što niste rekli nikome nikad.

A tako više učite o sebi.

Posebno ako imate neki unutrašnji konflikt, na psihoterapiji ćete čuti odgovore konfliktnih strana svoje ličnosti i bolje ćete razumjeti sami sebe.

 

Simptomi depresije ili da li ću se ikad opet osjećati dobro?

simptomi depresije

Simptomi depresije mogu biti različiti, ali oni koji su najčešći su sledeći:

  • beznadežnost– osoba misli da će zauvijek ostati u takvom stanju
  • bespomoćnost– osoba misli da ne postoji nešto što može poduzeti da bi se bolje osjećala
  • razmišljanje o besmislu života i postojanja
  • bezuspješno, ponavljano traganje za smislom života
  • poremećaj spavanja: previše ili premalo spavanja
  • Smanjena želja za društvom i druženjem
  • Bezenergičnost
  • Smanjena motivacija
  • Osjećanje krivice
  • Osjećaj tereta na leđima ili u grudima
  • Osjećaj kao da te loše raspoloženje “uhvati” i da nemaš kontrolu nad tim
  • Razmišljanje o samoubistvu

Zašto mi se to dešava? 

Depresija počinje gubitkom.

Možete izgubiti osobu ili posao, ali i ne mora biti u pitanju nešto konkretno ili opipljivo.

To može biti i izgubljena šansa, izgubljena prilika za nešto vama važno.

Ako nakon tog gubitka osoba procijeni da je ona bez izgubljene stvari/osobe/šanse bezvrijedna i da sadašnjost nema smisla, a budućnost je crna, javlja se depresija.

Kako da prestane? 

Otvorite se bliskim ljudima, šta je ono što vas muči?

-Ukoliko se plašite da vas neće razumjeti, tražite samo saslušanje, bez njihove procjene

-Pokušajte razumjeti zašto imate simptome depresije i zašto se tako osjećate: šta je ono što ste vi izgubili a iz čega ste počeli negativno procijenjivati sebe i svijet ?

-Zamijenite samokrivicu sa nježnošću prema sebi

-Zamijenite samokrivicu samorazumijevanjem

-Razmislite o stručnoj pomoći, psihoterapija je uvijek dobar izbor

-Imajte na umu da ima nade i da niste jedina osoba koja se tako osjeća, te da postoje milioni ljudi koji su se depresije riješili.

 

Antidepresivi: da ili ne? 

Antidepresivi na svu sreću postoje u 21.vijeku i dobra je odluka iskoristiti ovaj napredak medicine.

Ipak, iako antidepresivi ublažavaju ove simptome depresije i osposobljavaju osobu za aktivniji život, oni ne riješavaju problem zbog kojeg je do depresije došlo.

Najbolja formula za oslobađanje od depresije jeste psihoterapija + antidepresivi.

Važno je znati da antidepresivi nisu uvijek nužni u terapiji liječenja depresije.

Ali isto tako i da oni mogu taj proces izliječenja da ubrzaju i olakšaju.

Još važnije je otići kod psihijatra za kojeg ste dobili preporuku i za kojeg ste se raspitali, te smatrate da će vam odgovarati.

Najbolje je kada vam vaš psihoterapeut preporuči psihijatra.

Jednom prilikom je moja profesorica upotrebu antidepresiva opisala kao upotrebu anestezije kod zubara. Olakšava i čini da bude bezbolnije.

 

Imajte na umu da postoji nada i rješenje za to kako se osjećate, mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje osoba koja se bori sa depresijom treba da zna.

Iako vam se sve čini komplikovano, zamršeno i jako vam je teško, rješenje postoji i može se naći.

 

 

Kako voljeti sebe: 10 načina da sebi pokažete ljubav

Kako voljeti sebe

Kako voljeti sebe?

Napisala sam 10 jednostavnih načina na koje sebi možemo pokazati ljubav.

1.Provodite više vremena sa ljudima sa kojima se osjećate dobro, neka to budu ljudi koji vas prihvataju, podržavaju i nastrojeni su njegujuće prema vama.

 

2.Provodite manje vremena sa ljudima koji vas često kritikuju i sa kojima se ne osjećate prihvaćeno, bolje je i da ste sami nego u lošem okruženju.

 

3.Odmarajte i uživajte bar 2 sata dnevno, toliko je minimalno za dobro mentalno zdravlje. Uživajte u čemu god da vam se uživa.

 

4.Naljutite se na one čije ponašanje vam se ne dopada.

Ljutnja je prema definiciji zahtjev za promjenu ponašanja te osobe koja nas njime ljuti. Kada sebi dopustimo da se naljutimo, time uvažavamo sebe. A uvažavanje sebe jeste pokazivanje ljubavi prema sebi.

 

5.Budite nježni prema sebi.

Čak i onda kada mislite da to ne zaslužujete, upravo tada najviše i zaslužujete. Pokažite bar malo razumijevanja prema sebi povodom neobavljenih obaveza ili loše izvršenih zadataka. Ako vam se ovo čini previše teško, probajte bar 10 minuta dnevno da budete nježni prema sebi povodom stvari koje sebi zamjerate. To znači da se pokušate razumjeti za loše postupke i da se bar tih 10 minuta pustite na miru.

 

6.Udovoljite prvo sebi, a onda drugima. 

Ljudima koji teže da prije svega udovolje drugima, može biti teško da sebe stave na prvo mjesto. Uradite to jednom sedmično, za početak, jednom sedmično samo vi budite na prvom mjestu, u situacijama u kojima vam je najlakše sebe postaviti na prvo mjesto. Teško je početi sa ovim, posebno jer iza ovog ponašanja udovoljavanja drugima stoji uvjerenje da nas neće voljeti ako im ne udovoljimo. Počnite jednom sedmično sa stavljanjem sebe na prvo mjesto, tako ćete početi razbijati ovo uvjerenje, jer želite da i vi sami sebe volite pored ostalih.

 

7.Uvažite svoje doživljaje.

Ako vam se neko ne svidi, nešto ne dopadne ili imate osjećaj da nešto u odnosu sa nekim nije uredu, uvažite sebi to. Za početak, ne morate uraditi nikakav konkretan postupak po tom pitanju, samo sami sebi uvažite svoj osjećaj i recite mu da ga čujete i shvatate šta vam hoće reći.Na kraju krajeva, u dobrom mentalnom zdravlju dosta toga se svodi na iskrenost prema sebi.

 

8.Napišite listu od 100 svojih želja.

Čini vam se previše?  Klijenti na psihoterapiji često dobijaju upravo ovakav zadatak. Zašto? Zato što ispunjene želje znače sreća. Srećni smo onda kada ispunimo ono što smo željeli. Zato možda kažu da se sreća ganja i hvata, vjerovatno se misli na uloženi trud i rad prilikom ostvarenja nekog cilja. A kada brinemo o svojoj sreći, to je siguran znak da nam je stalo do nas samih.

9.Prestanite se tjerati da mislite pozitivno.

Ako jednostavno ne možete stalno razmišljati pozitivno, želim vas obradovati –  to je normalno i poželjno. Konstantno pozitivno razmišljanje definitivno znači da osoba negira neka svoja osjećanja i razmišljanja. 21. vijek je donio mnogo trenera pozitivnog razmišljanja, i hiljade ljudi koji se kunu u uspjeh ovakvog stava, ipak, ima još više onih ljudi koji misle da sa njima nešto nije uredu ako ne razmišljaju afirmativno i nailaze im teška osjećanja i misli. To je zato što uzrok njihovih loših osjećanja nije nastao zbog negativnog razmišljanja, pa da se liječi pozitivnim, već je uzrok drugačiji i vjerovatno dublji.

 

10.Razmislite o opciji da sebi oprostite.

Sjećate li se zadnjeg postupka zbog kojeg sebi “razbijate glavu”? Razmislite još malo o tome da sebi oprostite. To možda neće biti jednostavno, ali ključ je u samorazumijevanju. Ako vam se ovo čini previše zahtjevnim, zamislite sebe kao nekog drugog, nekog ko vam je posebno drag. Da li biste toj osobi  lakše oprostili taj određeni postupak?  Ili još bolje, zamislite sebe u djetinjstvu, sjetite se kakvi ste bili, opraštate li tom djetetu za loše urađen projekat na poslu?

 

Kako prepoznati da li sebi već pokazujemo ljubav ili ne? 

Ukoliko vam je bilo koji od ovih prijedloga probudio nelagodu ili odbijanje, to znači da dosad sebi niste dovoljno izražavali ljubav. Ove prijedloge možete početi sami ispunjavati uprkos nelagodi koja će sa vremenom nestajati. Ukoliko vam se ovo čini prezahtjevno, uvijek je dobro potražiti pomoć, psihoterapija je uvijek dobar izbor u takvoj situaciji.

Kako se ovo “liječi”? 

Postupno. I na psihoterapiji, i sami bez pomoći psihoterapeuta, postupno možemo biti sigurniji u dugoročne promjene u svom ponašanju. To znači da promjene uvodimo postepeno i u onim situacijama u kojima nam je najlakše da ih uvedemo, ali sa svjesnošću da će nam ipak možda biti malo neugodno i neprijatno, podsjećajući sebe da iako je neprijatno – to je dobro za nas. Jer nije sve što je prijatno korisno ( kao što je stavljanje na prvo mjesto udovoljavanja drugima, jer je tako lakše i to nam je poznat obrazac, a zapravo idemo sebi na štetu).