Šta mislite o tugovanju? Tuga kao emocija je rijetko dobrodošla, iako, ona ustvari predstavlja emocionalno razvezivanje od onog za šta smo se vezali, pa izgubili.
Zato tugovati znači biti u kontaktu sa svojim emocijama i gubitkom, sa samim sobom.
Prema definiciji subjekt osjeća tugu ili žalost u situacijama u kojima procjenjuje da nepovratno gubi nešto što mu je vrijedno, za šta je emocionalno vezan. Žalost pomaže osobi da shvati koliko joj je bilo vrijedno ono što je izgubila, dovodeći je u vezu sa njenim sistemom vrijednosti. Funkcija osjećanja tuge, je da omogući subjektu da se emocionalno razveže od izgubljenog objekta, kako bi bio spreman za nova vezivanja. ( Milivojević Z.2007, ”Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocija“)
Imamo tendenciju da tugu izbjegavamo, potiskujemo, sakrivamo, odbacujemo, produbljujući na taj način agoniju i nama i našim bližnjima.
Tuga je ključna emocija u našem oporavku, a ne nešto što nam odmaže.
S obzirom na sve navedeno, na svojoj Fejsbuk stranici sam sam pitala ljude šta je ono što im je pomoglo u procesu tugovanja, te su mogli poslati poruku ili ostaviti komentar.
A ovo su neki od odgovora:
1. Nakon smrti moje mame svijet se srušio! Sve je bilo besmisleno, zašto disati, zašto postojati i kako bez nje?! Na trenutke svjetlo su mi donosili sin i muž. Dani i noći plakanja, pitanja bez odgovora i onda je svanuo jedan dan kad sam shvatila kakvu divnu ženu sam imala za majku! I prisjećala se svega lijepoga, zahvaljivala Bogu što sam je imala, što sam imala tu čast biti uz nju u bolesti, što me ovakvu odgojila i najednom sam dobila utjehu, čak i dozu sreće i ponosa što je ona bila baš moja mama! Znači, samo zahvalnost!
I tugovanje ima svoje faze, neke traju duze, neke kraće, ali trebamo sebi dozvoliti da ih sve prođemo i da se i kroz suze oporavimo!
2. I te kako. Svi mi imamo svoje metode i načine, koji će nam olakšati da se nosimo sa svojim bolom. Neko će danima plakati, nekome će, možda, pomoći muzika, posao. Neki se vole osamiti, a neki pak što više provoditi vrijeme sa ljudima, kako ne bi mislili na to. U zavisnosti od situacije, izuzetno stresogene stvari, podnosila sam ‘stoički’, u neku ruku, iz svega sam izašla jača, međutim, sačuvavši mentalno zdravlje, možemo fizički oboljeti, od raznih hroničnih bolesti, koje uzrokuje stres. Poput sangvinika, znala sam mijenjati raspoloženje, pa su tu bili trenuci kada bih samo plakala, izbacivala to iz sebe, a potom bih se trudila izlaziti sa društvom, kako bih to sve što prije ‘zaboravila’ i prebrodila.
Zapravo, ne mislim da vrijeme samo po sebi moze da ucini svoje. Vrijeme je tu da ga iskoristimo na pravi način i da radimo na sebi. Fight or flight.
3. Pomagao mi je razgovor sa najbližim prijateljima, koji su me pažljivo saslušali i razumjeli i dali svoje savjete i prijedlog kako da prevaziđem tu situaciju.
4. Vera utešiteljka i poezija. Prigrlila sam svoju tugu i postala je vrsta ljubavi. Miroslav Antić, Besmrtna pesma, evo sedma godina kako je čitam u integralnom izdanju i svaki put se neko zrnce mog slomljenog srca pomalo zaceli. I rad, na poslu i na sebi.
5. Pomogao mi je razgovor sa najblizim prijateljima,koji su me pažljivo saslušali i razumeli i tešili me.
6. Da,tugujem i danas zbog gubitka mog tada jedinog djeteta, mog sina. Izgubila sam ga u njegovoj 10. godini života. Pomoglo mi je rođenje drugog djeteta (nakon godinu dana) i rođenje trećeg djeteta (godinu i po nakon drugog). Pomogla mi je i psihoterapija i jako puno rada na sebi. Vrijeme mi nije pomoglo i ne može pomoći ako u međuvremenu puno toga ne uradimo na sebi. Vrijeme je samo jedan saveznik.
I danas, nakon 5 godina, imam mnogo toga što je ostalo u meni i s čim se trebam suočiti i raditi na tome, ali eto uspjeh mi je što sam ostala normalna nakon svega. Podrške od okoline jako malo ima, zbog neznanja kako se odnositi prema majci koja izgubi dijete. I da, pomogla mi je vjera, vjera i molitva.
7. Svašta sam radila: plakala, pisala dnevnik, kako se osjećam, trčala, trčala, trčala, vrištala, bila ljuta, sunčala se, opijala se, i još milion i jednu stvar. Najviše od svih ‘trikova’ pali onaj kad emociju (tugu ili bilo koju koja se zadržala predugo) pretvorim u nešto vidljivo. To sam uradila tako što sam o tome pričala, prvo sa sobom, sa bliskim ljudima pa kasnije sa ljudima u okruženju. Na kraju sam mogla da vidim to što pričam, slušala druge kako reaguju na to i nekako ta emocija postane bezvrijedna. Tj postane bezvrijedno više da plačem i tugujem jer mi oduzima previše vremena za lijepe stvari i onda se pokrenem nakon vremena kojeg sam sebi dala da plačem.
Još jedna stvar koju sam nedavno pokrenula – našla neki question diary i totalno zarazila sve oko sebe da ga ispunjavaju. Dobiješ pitanje dnevno i odgovoriš. Jedno od zadataka je bilo: napiši pismo sebi za 10 godina. Krenula sam pisati i bila sam jako tužna u vezi nečega i u sred pisanja sam shvatila koliko ću godina imati za 10 godina i da ova stvar koja me tišti će biti toliko trivijalna da sam se krenula smijati čim sam shvatila. Tako da sebi uvijek spremim sesiju: vidi šta se desilo, da li je vrijedno vremena, zašto sam tužna zbog toga, placi, osjeti to ‘do kraja’ i saberi se molim te. 
8. S obzirom na to da je situacija specifična, odlučila sam poslati poruku, a u nadi da ću nekom pomoći. Život mi je isprepleten traumatičnim iskustvima. Dijete sam razvedenih roditelja, oca skoro i ne poznajem. Vidjela sam ga nekoliko puta, jednom na sudu i jednom na maminoj sahrani. U djetinjstvu sam dosta patila za njim i bila mi je neophodna očeva figura, ali mama je uspjevala obavljati i njegovu ulogu. Međutim, bila sam sedmi razred kada je mami dijagnosticiran karcinom i u tom trenutku izgubila sam porodicu i svijet mi se srušio. Priča je kompleksna i ne mogu ulaziti u detalje, ali svakako da je bilo svakakvih situacija. Tugovala sam i sad tugujem, ali našla sam način kako da se nosim sa problemima i teškoćama. Upisala sam fakultet i posvetila se radnim zadacima, rad mi je pomogao u prevazilaženju poteškoća. U slobodno vrijeme volontiram i trudim se svaki dan maksimalno iskoristiti. Sitnice me ispunjavaju i čine sretnom. Slušanje muzike me “održava” sve ove godine, bavim se fizičkim aktivnostima i tako se oslobađam negativne energije. Za kraj i najvažnije, počela sam razgovarati o svojim emocijama i problemima, ne povlačim se i ne odustajem. Nadam se da cu nekom uspjeti pomoći.
9. Evo već godina dana je prošla od kako je moj otac preminuo, sa kojim sam imala jaku duhovnu vezu. Bila sam do poslednjeg trenutka sa njim, maltene sam mu olakšala prelaz u ,,onaj svet”, tako da mi se čini da nisam mnogo tugovala, osećam da je još uvek sa mnom. Mnogo mi je pomagalo da boravim u društvu ljudi koji su puni razumevanja, pred kojima sam i mogla da plačem, a mislim i ti sto se bavim jogom.
10. Prije tačno dva mjeseca, umrla mi je majka. Bolovala je od raka, išla na terpije, čak probala i Brojsovu dijetu i istrajala ali je bilo prekasno. Majka je bila jaka ličnost i dobra žena, ostavila je veliku prazninu. Osjećam kao da se sve raspalo i ništa više nema pravi smisao. Svijet mi se izmijenio. Najviše me boli, što smo bez majke, sestra, brat, otac i ja u raskoraku. Ona nas je držala sve zajedno, a sad imam osjećaj da smo svi izgubljeni, svako u svom bolu. Pomaže mi kad slikam jer je i ona slikala cijeli svoj život, osjećam je blizu. I muzika mi pomaže, da me opusti kad mi dodje težak trenutak.
11. Ne treba tražiti utehu potrebno je naučiti živeti sa tim bolom, stopiti se s njim, jer on je deo nas i čini nas baš takvim kakvi jesmo. Moj najveći gubitak je gubitak prijatelja, one jedne osobe koja je mogla da te natera na bes, suze i gnev, a nakon 5 min. si gotovo zaboravila na sve. To je bio moj bivši muž. Bol zbog njega, bol zbog deteta našeg od 10 god., bol u utrobi u kojoj nosim jos jedno nevino čedo, koje oseća možda više nego ja sama. Samo i isključivo razgovor sa samim sobom, ukoliko ste toliko stabilni. Dalje se mora, trebalo bi, tako da tu tugu, bol, taj šok, nevericu, sve to sjediniti i naučiti živeti dalje sa tim. Razgovor sa stručnjacima takođe može biti od pomoći. Bol je ta koja daje posebnu osobinu meni, veliku empatiju, i ja ne bih želela odreći se tog bola, jer ko bih onda bila ja, i ko sam bila ako zaboravim na sve? Ne znam da li je glupo reći, ali mislim da su me gubici, pa i taj učinili boljim čovekom?! Nemam odgovor na 1000 zašto, zašto on, zašto meni, zašto sada, i verovatno nikad neću imati, ali ponavljam, to je sada deo mene, to sam ja.
12. Prije 3 mjeseca sam izgubila djeda. Svakog mjeseca mu pišem pismo koje na kraju završi u ladici.To je nešto što meni pomogne i poslije čega budem mirnija.
Ukoliko vi ili neko vaš tuguje, možete potražiti stručnu pomoć, psihoterapija je uvijek dobar izbor. Pored toga, preporučila bih knjigu Oporavak od tuge.
Hvala svima koji su pisali komentare, dijelili, slali poruke. Ako budemo više pričali i dijelili svoja iskustva o psihičkim teškoćama, učinićemo da one budu mnogo manje teške i nama i drugima koji ih doživljavaju.