Odvažno svoj je knjiga koje može i da se predstavi kao priručnik za ona vremena u kojima istupate iz sigurne zone na, kako sama autorka kaže, vjetrometinu.
Vjetrometina je ono polje u kojem istupamo da sačuvamo svoj integritet, po cijenu da se ne svidimo drugima, ali tada ćemo biti u miru sa sobom. Ovo istupanje je veoma teško. A sve zbog želje za pripadanjem. Međutim, autorka pravi razliku između pripadanja i prilagođavanja.
Knjiga počinje autobiografskim pričama Brene, njenom odrastanju, selidbama, fakultetu i putu pronalaska sebe.
Pa tako na samom početku, ona opisuje kako se spremala za gostovanje kod Opre Vinfri, kada joj je stigla poruka od ćerke i već tu čitaoci dobijaju jednu od najvrijednijih pouka koju nosi ova knjiga.
“Sledećeg jutra, dok sam se oblačila za prvi susret s Oprom, kćerka mi je poslala poruku. Htela je da proveri da li sam potpisala i poslala u školu saglasnost za njenu ekskurziju. Pošto sam je umirila rekavši da jesam, sela sam na ivicu kreveta i borila se da ne zaplačem. Pomislila sam, meni treba saglasnost da ne budem tako ozbiljna i uplašena. Treba mi saglasnost da se danas lepo provedem.
Tada mi je sinula ideja. Osvrnula sam se oko sebe po sobi da proverim ne gleda li neko ono neverovatno smešno što nameravam da uradim.
Prišla sam pisaćem stolu, sela za njega i napisala sebi saglasnost na samolepljivu cedulju, koju sam izvukla iz torbe za laptop. Glasila je jednostavno: Saglasnost da budeš uzbuđena, luckasta i da se lepo provedeš.”
To je bila prva cedulja saglasnosti od više stotina koje sam sebi vremenom napisala. I dan-danas ih još pišem, a preporučujem ih svakome ko mi pruži pet minuta svog vremena da mu ispričam koliko je snažan ovaj metod osvešćivanja namere.
Deluje u potpunosti.
Tada još nisam shvatala, ali iz ove perspektive gledano, te cedulje saglasnosti, koje sam sebi pisala, bile su, zapravo, pokušaj da pripadam sebi i nikome drugom.”
Prilikom ovog gostovanja kod Opre, Brene je upoznala Maju Andželou, kako sama navodi, jednu od najznačajnjih ličnosti tokom njenog odrastanja. Kada su razgovarale, Maja je rekla nešto što se Brene nije dopalo: Slobodni ste tek onda kada shvatite da nigdje ne pripadate – jer pripadate baš svugdje – baš nigde. Cijena je visoka. Nagrada je ogromna.
Nije joj se dopalo, jer je cijelog svog života tragala za pripadnošću, a sve vrijeme nigdje nije pripadala. Ovo ju je pogodilo, jer je Maja bila ličnost kojoj je vjerovala. Od tada, počela je da istražuje šta bi to moglo predstavljati i moglo bi se reći, da je cijela ova knjiga ustvari njen put ka razumijevanju ovih Majinih riječi, a jedan od glavnih pojmova u knjizi jeste vjetrometina.
Vjetrometina se odnosi na zastupanje sebe, hrabrost uprkos strahu, snaga da stojite sami u svojim odlukama uprkos odbacivanju i kritikama. Svako od vas može da se sjeti jednog takvog perioda.
Evo kako Brene opisuje vjetrometinu:
“Pripadati sebi u tolikoj meri da ste voljni da stojite sami jeste divljina – neukroćeno, nepredvidivo mesto gde ste usamljeni i tragate.
Ta posebna odvažnost, koja je potrebna da doživimo istinsko pripadanje, ne zahteva samo da se suočimo sa vetrometinom, već se radi o tome da mi sami postanemo ta vetrometina. Da srušimo zidove, da napustimo ideološke bunkere i da život crpimo iz svog divljeg srca, a ne iz sopstvenog jada.
Ne možemo očekivati da kroz ove zabiti idemo utabanim stazama. Biće nam potrebno da namerno budemo s ljudima koji su drugačiji od nas. Moraćemo da se prijavimo, pridružimo i sednemo za isti sto.
Istinsko pripadanje nije pasivno. Nije to ono pripadanje koje osetimo kada se jednostavno priključimo nekoj grupi. Nije ni uklapanje sa drugima ili dodvoravanje prosto zato što je tako bezbednije. To je praksa koja od nas zahteva da budemo ranjivi, da nam bude neprijatno, i da naučimo kako da budemo prisutni sa ljudima, a da pri tom ne žrtvujemo ono što jesmo.”
Jako je važno imati na umu, da ona pod vjetrometinom ne smatra da mi postanemo divlji i grubi, neukrotivi i nepristupačni. Pod vjetrometinom smatra zapravo da postanemo ranjivi, otvoreni, bliski, i da imamo povjerenja u druge ljude da su prosto to – ljudi, kao i mi. Što nije uvijek lako. Na ovom putu se ispriječe sve traume i loša iskustva, koji nas zadržavaju u svojoj sigurnosti.
Smatram da istupanje na vjetrometinu, ili postajanje iste, treba da se desi kada se nakon svega lošeg malo smirite, malo osnažite, a ne pošto – poto.
I onda, ko je vjetrometina? Onaj koji je srdačan, otvoren i svoj, a opet poziva i vas da pripadate sebi.
Poslednje poglavlje ustvari najbolje opisuje kako se postaje takav.
“Prvi put sam izraz “čvrsto s leđa, meko spreda” čula od Džoun Halifaks. Radile smo zajedno na jednom predavanju u Institutu Omega u Njujorku – jednom od mojih omiljenih mesta.
Moram priznati da sam pomalo imala tremu što ću se upoznati sa dr Halifaks.
Ona je budistički učitelj, zen sveštenica, antropološkinja i autorka nekoliko knjiga.
Tokom mog istraživanja za ovu knjigu, stalno mi se vraćala ova metafora. Ako hoćemo da svakodnevno praktikujemo istinsku povezanost, moraćemo biti čvrsti s leđa i meki spreda.”
Kako ja to ustvari doživljavam? Čvrsto s leđa znači da imamo samopouzdanja i vjerujemo u sebe, da smo oslonac i snaga, a meko spreda – da ustvari vjerujemo drugima, da ih pozovemo da budu otvoreni, iskreni i da smo pritom njegujući prema njima. Ovo nikako ne znači da ste naivni, već da ste upravo ranjivi, a istovremeno moćni i snažni, jer istupate i bivate autentični.
Autor: Brene Braun;
Naziv knjige: Odvažno svoj, kako se istinski povezati sa drugima a ostati svoj;
Izdavač: Psihopolis institut, Novi Sad;
Godina: 2019.
Cijena: 1210,00 RSD / 20 KM;
Broj stranica: 147;
Gdje nabaviti u Banjaluci: Knjižara Kultura;
