Niste sigurni da li ste introvertni ili socijalno anksiozni?
Najznačajnija zajednička karakteristika jeste povlačenje iz društvenih događanja, te se može desiti da sebe ili druge etiketirate kao socijalne anksiozne, dok se ustvari radi o introvertnosti.
ŠTA JE INTROVERTNOST?
Najkraće objašnjenje jeste da je to tip ličnosti koji je više okrenut ka sebi, nego ka spoljašnjem. Introvertan čovjek je više posvećen svom unutrašnjem svijetu, te više voli razmišljati – nego razgovarati.
Introvertni ljudi se osamljivanjem pune energijom i ne vole česta društvena okupljanja.
ŠTA JE SOCIJALNA ANKSIOZNOST?
Socijalna anksioznost je strah i uspješno se može prevazići. Socijalno anksiozne osobe pretjerano brinu, a centralni fokus njihove brige jeste mišljenje drugih ljudi o njima.
Tačnije – strah da će ispasti glupi. A, potom da ih drugi ljudi zbog tog neće voljeti, niti poštovati. Ovo rezultira osjećajem neadekvatnosti i inferiornosti.
KOJA JE KLJUČNA RAZLIKA?
Kada se introvertna osoba povuče i svoje aktivnosti obavlja sama, na miru, ona to radi jer u tome uživa. Može satima čitati knjige ili svirati neki instrument ili samo razmišljati o životu.
Jako je važno naglasiti da introvert u tome uživa.
Jako važan aspekt samonjegovanja za svakog introverta jeste da njeguje tu svoju stranu i da za sebe pronalazi vrijeme u kojem će biti nasamo.
Danas se izuzetno traži i podstiče ekstravertnost, otvorenost, druželjubivost i komunikativnost, te se nerijetko introverti osjećaju kao da nešto s njima nije uredu. Sve je uredu.
Sa druge strane socijalno anksiozni ljudi se odlučuju na aktivnosti koje će obavljati sami, zato što su aktivnosti koje uključuju druge ljude – previše bolne.
Oni su uplašeni i osjećaju se neprijatno kada su u pitanju drugi ljudi i izdvajaju se iz grupe, kako bi izbjegli interakciju sa drugima.
Jer ako dođu u interakciju – plaše se mišljenja koje će drugi stvoriti o njima.
Zato je bolje izbjegavati te situacije, nego potencijalno stvoriti lošu sliku o sebi.
Dakle, ključna razlika je da introvert uživa u samoći i zna da da mu je to značajno za obnavljanje energije, a socijalno anksiozan čovjek je primoran da se osami, iako to suštinski ne želi, ali ga spriječava strah.
Nerijetko je i pred jednima i drugima jedan glavni zadatak: da prigrle svoju introvertnost ili anksioznost.
Oporavak od tuge: Kako preboljeti smrt, razvod, gubitak zdravlja, karijere, vjere… naziv je knjige autora Džona Džejmsa i Rasela Fridmana.
Knjiga je koncipirana tako da čitaoca vodi kroz sve faze oporavka od tuge, pritom, preporučujući da imate partnera u tom procesu, te opisujući vaše zajedničke zadatke na sastancima. Preporuka je da sastanci mogu trajati i do 2 sata i 30 minuta.
Prvi dio knjige nosi naziv Uviđanje problema, zatim Pripremanje za promjenu, Nalaženje rješenjai zadnji dio Više o izborima i drugim gubicima.
Ono što je izdvaja od drugih jeste činjenica da su sami autori doživjeli mnogo potresnih situacija u životu, te su vođeni svojim iskustvom odlučili da pomognu drugima.
Autor Džondoživio je smrt oca, brata i djeteta, razvod od svoje supruge i prošao je kroz pakao rata u Vijetnamu, a Raselje doživio smrt mnogih dragih ljudi, dva razvoda brakova, i bankrot.
Nakon što je Džonu preminulo dijete, pokrenuo je Institut za oporavak od tuge, a Rasel se pojavio na jednom od seminara koje je on držao, nakon drugog razvoda koji ga je ispunio tugom.
Nakon što je tada shvatio da možda ipak postoji rješenje za njegovu bol, prijavio se na Institut kao volonter, ni ne pomislivši da će jednog dana sa osnivačem izdati knjigu na temu razriješavanja od tuge.
Oporavak od tuge
ŠTA JE TO TUGA?
Skloni smo neprijatnim emocijama pripisivati negativno značenje, a one su zapravo putokazi. Tako stvari stoje i sa tugom. Ona je bolna i teška, oduzima energiju, ali ima funkciju.
Prema definiciji subjekt osjeća tugu ili žalost u situacijama u kojima procjenjuje da nepovratno gubi nešto što mu je vrijedno, za šta je emocionalno vezan. Žalost pomaže osobi da shvati koliko joj je bilo vrijedno ono što je izgubila, dovodeći je u vezu sa njenim sistemom vrijednosti. Funkcija osjećanja tuge, je da omogući subjektu da se emocionalno razveže od izgubljenog objekta, kako bi bio spreman za nova vezivanja. ( Milivojević Z.2007, ”Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocija“)
TUGA: PROCES KOJI SE ZANEMARUJE I POGREŠNO SHVATA
Upravo je ovo naziv prvog poglavlja ove knjige i ne mogu biti saglasna sa njim više nego što jesam. Imamotendencijuda tugu izbjegavamo, potiskujemo, sakrivamo, odbacujemo, produbljujući na taj način agoniju i nama i našim bližnjima.
Tuga je ključna emocija u našem oporavku, a ne nešto što nam odmaže.
Kako preboljeti smrt, razvod, gubitak…
ZABUNA OKO ETAPA
Međutim, proces tugovanja uveliko je otežan, između ostalog i sa navođenjem faza tugovanja. Vjerovatno ste svi čuli za 5 etapa tugovanja koje je ustanovila dr Elizabet Kibler. Međutim, ono što većina ljudi ne uzima u obzir kada navode ove etape, jeste činjenica da je ona ustanovila emocionalne etape koje prolazi samrtnik nakon što mu dijagnostifikuju neizlječivo oboljenje.
Dakle, ne možemo ovih 5 etapa generalizovati i pripisati svim gubicima, kao što ne možemo ni svim samrtnicima pripisati ovih 5 etapa. Sigurno je da se pojavljuju i da su izmješane, ali ne prolaze ih svi, niti istim redoslijedom, a neke od njih, kao što je poricanje, neki nikad ne osjete.
A te etape su: poricanje, ljutnja, pogađanje, depresija i prihvatanje.
Zapamtite da je ovo generalizacija,a najuobičajenije reakcije tugujućeg su gubitak energije, obamrlost, poremećeni obrasci spavanja i jedenja, te neočekivani naleti snažnih emocija.
Kako preboljeti smrt, razvod, gubitak…
NAUČILI SU NAS KAKO DA STIČEMO, ALI NE I ŠTA DA URADIMO KADA GUBIMO
Kako rastemo, glavni naglasak je na uspješnosti, postignućima i učenju, ali niko nas ne uči kako se nositi sa gubitkom, šta sa emocijama koje tada navru.
“Gubitak je neizbježan. Ponekad je gubitak čak i predvidiv. Uprkos ovim istinama, ne dobijamo nikakvu formalnu obuku o tome kako da reagujemo na događaje koji će se zagarantovano desiti i zasigurno nam zadati bol i stvoriti pometnju. Čak nam se i savjetuje da ne učimo kako da izađemo na kraj sa gubitkom ili makar da ne pričamo o njemu: Šta je bilo – bilo je. Moraš da nastaviš dalje. Ne opterećuj druge svojim osjećanjima. Spisak se nastavlja unedogled.
Zapravo, bilo bi nam bolje da ne znamo ništa o izlaženju na kraj sa tugom, nego što se služimo onim što trenutno znamo. Dok budete čitali ovu knjigu učićete nove ideje i upražnjavati ih. To je neophodno za prevazilaženje duševnog bola uzrokovanog gubitkom. Pošto pročitate ovu knjigu, imaćete mnogo bolje navike za izlaženje na kraj sa svakim gubitkom ili razočarenjem koje vas zadesi u životu.”
SVE ŠTO SU NAS NAUČILI O IZLAŽENJU NA KRAJ SA TUGOM JESU MITOVI
Prolazeći kroz sopstvene tužne događaje i prisjećajući se tog vremena, autori su izdvojili 6 najčešćih rečenica koje nam drugi upućuju, a koje nam ne pomažu u procesu oporavka.
“Džona, Rasela i vjerovatno moge od vas su poslali u život sa nekoliko dezinformacija o nošenju sa gubitkom . Evo 6 onih koje smo do sada ustanovili:
1.Ne tuguj
2.Zamijeni izgubljeno
3.Žali sam
4.Samo joj daj vremena
5.Budi jak zbog drugih
6.Budi stalno uposlen
Koncept da vrijeme liječi sve rane, vjerovatno je odgovoran za više duševne patnje, nego ijedna druga pogrešna ideja u našem društvu. Strašno je to što je taj koncept laž. To je obmana koja se prenosi sa generacije na generaciju.
Pogrešna zamisao da će se, pošto prođe dovoljno vremena, nešto nekom čarolijom promijeniti, tako da ćemo ponovo biti dobro, potpuno je apsurdna.
Da naiđete na nekog sa slomljenom rukom, ne biste rekli: Samo joj daj vremena. Isto kao što slomljene kosti treba pravilno namjestiti da bi zacijelile, tako moramo da se pobrinemo i za emotivno srce.” – navode autori
Svih 6 mitova se svode na potiskivanje neprijatnih emocija, drugi ljudi nam ih upućuju zato što ni sami ne znaju kako se nositi sa gubitkom, a osjećaju da treba nešto da kažu, jer onaj koji tuguje u svakome budi neprijatnost, te je bitno da nekako na nju reagujemo.
Uglavnom su zagrljaji saslušanje ono što najviše pomaže.
Drugi su nepripremljeni da nam pomognu da izađemo na kraj sa gubitkom, a najčešći razlozi za to su sledeći: ne znaju šta da kažu, boje se naših osjećanja, pokušavaju da promjene temu, pribjegavaju intelektualizaciji, ne čuju nas, ne žele da govore o smrti..
U drugom dijelu knjige, autori se bave odlukom čitaoca da se oporavi, navodeći:
“U djetinjstvu nismo mogli da mijenjamo postupke roditelja i drugih odraslih. Nekad nakon djetinjstva možda smo osvjestili događaje koji su se zbili prije nego što smo mi imali moć da ih izmjenimo. Moramo da preuzmemo odgovornost za svoju sadašnju reakciju na prošle događaje. U protivnom ćemo se zauvijek osjećati kao žrtve.
Dovoljno je loše što su nam se dogodile grozote. Postaje nehumano kada hranimo i ponovo stvaramo bol kroz vlastita sjećanja.Taj problem pojačava činjenica da nas nisu naučili ispravnim vještinama za prevazilaženje tuge, izazvane sjećanjima na davne događaje.”
Za početak oporavka u ovoj knjizi autori navode niz zadataka koje možete obavljati sa partnerom ili sami. Ipak, više preporučuju da imate još nekog u tom procesu, ali ne negiraju da je nemoguće i sam obaviti ove zadatke i proći kroz proces.
A neki od zadataka su sledeći:
1.pročitajte ponovo prvih 6 poglavlja knjige, zapišite sve što vas se dotiče
2.zapišite na papir 6 mitova o oporavku tuge, podvucite one koji se odnose na vas, dopišite one koji su vama govorenii kojim ste se vi vodili
3.preispitajte te mitove, koliko vam oni zapravo odmažu
4.utvrdite sredstva koja vam daju kratkoročan odušak( opijanje, prejedanje, kupovina..)
5.napravite grafikon istorije gubitka, od vašeg rođenja pa do danas
6.napravite grafikon odnosa sa izgubljenim, kada je odnos bio pozitivan, a kada negativan
7.podijelite taj odnos u 3 kategorije: izvinjenja, opraštanjai značajne emotivne izjave
8.napišite pismo razrješenja umjesto oproštajnog pisma
Ovo su isječci Džonovog pisma mlađem bratu, koji je umro 1969.godine:
“Dragi Denise,
Razmišljam o našem odnosu i otkrio sam šta sve imam da ti kažem.
Denise, izvinjavam se što sam bio tako grub prema tebi kad si mi pokvario luk i strijelu.
Denise, izvinjavam se što sam se ponašao kao strogi trener one godine kad si živio sa mnom u Kaliforniji.
Denise, izvinjavam se što sam se svađao s tobom zbog tvoje ženidbe.
Denise, opraštam ti što si mi slupao auto.
Denise, opraštam ti sve što si uradio kad si živio sa mnom u Kaliforniji, na primer, što nisi vodio računa o svojoj sobi, što nisi sipao gorivo u auto i što si pravio velike telefonske račune.
Denise, hoću da znaš koliko cijenim oproštajnu zabavu koju ste mi ti i Brus priredili. Hoću da znaš koliko mi je značilo kad si mi rekao da me voliš. Hvala ti.
Denise, hoću da znaš koliko sam se ponosio sa tobom.
Denise, hoću da znaš sve što bih ti rekao da sam znao da više nikad neću razgovarati sa tobom. Hoću da znaš koliko sam te volio. Hoću da znaš koliko sam se ponosio tvojom nevjerovatnom sposobnošću da samo uzmeš gitaru i odsviraš bilo koju pjesmu koju si tek čuo i koliko sam ti zavidio na tome. Hoću da znaš koliko sam se ponosio tvojim atletskim umijećem, posebno skokom s motkom.
Denise, hoću da znaš koliko sam bio tužan kad sam shvatio da više nisi tu da dijeliš život sa mnom. Volio bih da sam mogao da vidim kako bi izgledali tvoj porodični život i karijera. Tužan sam što nisi stigao da budeš stric mojoj djeci.
Denise, volim te, nedostaješ mi. .”
Ovo su isječci iz Raselovog pisma razrješenja bivšoj ženi Vivijen:
Draga Viv,
Razmišljam o našem odnosu i otkrio sam šta sve imam da ti kažem.
Viv, izvinjavam se što sam bio samovoljan.
Viv, izvinjavam se što te nisam slušao i što nisam čuo šta si pokušavala da mi kažeš.
Vivi, izvinjavam se što ti nikad nisam rekao koliko sam cijenio tvoje vrline i što ti nisam ukazao na sve pozitivne doprinose našem poslu. Hvala ti.
Viv, opraštam ti što mi nisi rekla šta se dešava sa tobom.
Viv, opraštam ti što nisi razumjela kako nisam spreman da imam djecu i što me nisi čekala.
Viv, opraštam ti način na koji si okončala naš odnos.
Viv, želim da znaš koliko sam se ponosio što me ljudi vide sa tobom.
Viv, želim da znaš kako sam uvjeren da si divna majka. I, s vremena na vrijeme sam tužan što ti i ja nismo stigli da budemo roditelji.”
Autori su se potrudili da na ovom putu čitalac dobije mnogo podrške i usmjerenja, opraštanju i izvinjavanju nekad treba više vremena, taj proces je – proces i on ponekad zahtijeva mnogo čišćenja i prisjećanja.
Kod nekog od vas se možda ne radi o gubitku osobe ili posla, to može biti izgubljeno djetinjstvo, sa roditeljima koji nisu bili spremni da budu roditelji i mnoge druge izgubljene prilike.
Autori navode svoje primjere kako bi vam olakšali proces, što ne znači da ako vaš gubitak nije tako bolan kao njihov, da za vas ne važe navedeni zadaci i preporuke.
” Da biste preboljeli emotivno nerazriješen gubitak, morate ga razriješiti.Razrješenje ne znači da ćete zaboraviti svoje voljene. Mi, zapravo, riješavamo svoj odnos prema bolu izazvanom gubitkom. Razrješavamo sve ono što je ostalo nerazriješeno kad se gubitak dogodio. Jedino što vas sada može spriječiti jeste strah da se ćete zaboraviti svoje voljene. To nije moguće.”
U završnoj riječi, autori navode:
“Znamo da će mnogi ljudi čitati ovu knjigu, uživati u njoj i izvući korist iz nje. Međutim, neće preduzeti aktivnosti oporavka. Počastvovani smo što ste pročitali i razumjeli ovu knjigu. Osjećali bismo se još bolje kad biste se vratili na početak i preduzeli aktivnosti oporavka, sa partnerom ili bez njega. Molimo vas da ne dopustite da vas iskustvo čitanja i razumijevanja ove knjige nagna na pomisao da ste postigli razrješenje. Razrješenje je rezultat akcije.”
Važan korak kod učenja zauzimanja za sebe, jeste razumijevanje svog postupka. Onda kada neko od vas traži da učinite uslugu koju ne želite ili da ispunite neki zahtjev, a vi kažete DA, mora postojati valjan razlog zašto idete protiv sebe.
To može biti strah od osude, gubljenja ljubavi ili strah od konflikta.
Šta god da je vaš razlog, on vam je u tom trenutku jako važan i vi procjenjujete da je manja šteta da idete protiv sebe nego da se vaš strah obistini. Pružite sebi razumijevanje za svoj postupak, umjesto da se još samoosuđujete.
Zašto je teško reći ne onda kada tako mislite?
Pokazalo se da iza ovakvog ponašanja stoji nekoliko čvrstih uvjerenja koja ga održavaju:
1.Neće me voljeti ako odbijem njihove zahtjeve/molbe
2.Ljubav se zaslužuje ugađajući drugima
3.Konflikt je zastrašujuća situacija
4.Konflikt je permanentan, odnosno, kada jednom uđem sa nekim u konflikt zauvijek ćemo biti u lošim odnosima
5.Svoje potrebe i želje mi je lakše staviti sa strane od tuđih (“Lako ću ja za sebe”)
6.Ako odbijem ovaj zahtjev/molbu, druge ću iznenaditi svojim ponašanjem i pokrenuću lavinu pitanja o svojoj promjeni ponašanja
7.Drugi će misliti da sam loša osoba
Ukoliko se prepoznajete u nekom od ovih uvjerenja, dobro bi bilo preispitati istinitost svakog od njih.
Tehnike asertivne komunikacije umnogome pomažu u prevazilaženju ovakvih situacija.
Ponekad to ne možemo učiniti sami, u tom slučaju psihoterapija je uvijek dobar izbor.
Nakon čitanja ostavlja osjećaj da se sve može, kad se hoće. I koliko god banalno zvučala ova rečenica, koliko god puta smo je čuli, ona je čista istina.
A ono što ova knjiga, osim ohrabrenja, nudi, jesu i činjenice.
Detaljno je prikazan put uspješnih ljudi, odakle su počeli, kako su padali i napredovali, koje su prilike iskoristili i na kraju, kako su postali eksperti.
I što je još važnije, knjiga nudi načine kako to isto može postati svako od nas.
Prepuna je primjera ljudi koji su se pokazali kao eksperti u svojim oblastima, prevenstveno sportisti, ali moć vježbe, koja se naglašava u ovoj knjizi, primjenljiva je i na sve ostale oblasti.
Mit o talentu je duboko ukorijenjen u našem sistemu, prečesto čujemo rečenice kao što su ” Nisam talenat za brojeve”, “Nikad nisam bila za jezike”, a zapravo, na takav način pothranjujemo tzvtrajni mentalni stav, uvjerenje da ostvarivanje izuzetnosti zavisi od urođenih sposobnosti, a ne od vježbanja.
Mit o talentu – sadržaj
Kako onda vježbanjem dostići ekspertski nivo?
1.Potrebno je 10.000 sati rada, kako bi se isprobalo što više mogućnosti , pomjerile granice znanja, te usavršavale sposobnosti
2.Voljeti ono što radiš, kako bi rad bio svrsishodan. To znači da to treba biti nešto što nas interesuje, a ne nešto na šta se silimo. Nešto čemu bismo se radovali, a ne nešto što bismo jedva čekali da završi. S druge strane to ne znači da je takav rad jednostavan ili uvijek ugodan, ali sasvim sigurno nosi zadovoljstvo.
Venus i Serena Vilijams
Dvije godine kako se rodila Venus Vilijams, njen otac Ričard je mijenjao televizijske kanale kada je vidio da pobjednik teniskog meča dobija ček na 40.000 američkih dolara.
Impresioniran količinom novca koji vrhunskii teniseri mogu da zarade, on i njegova supruga Orasen odlučili su da stvore teniskog šampiona. Venus je rođena 17.juna 1980. godine, a Serena godinu kasnije 26.septembra 1981.godine.
Da bi naučio kako da ih trenira, Ričard je gledao video trake čuvenih teniskih zvijezda, čitao teniske časopise u biblioteci i razgovarao sa psihijatrima i teniskim trenerima.
Takođe je naučio i sam da igra, a i suprugu je naučio, sve da bi mogli da igraju protiv ćerki.
Treninzi tenisa počeli su, zapravo, kad je Venus imala 4 i po godine i jedan dan, a Serena tri godine, i , iako su jedini dostupni tereni bili prepuni rupa i okruženi bandama, Ričard je dao izuzetnu šansu svojim kćerima.
“Moj tata vrijedno je radio na stvaranju naše tehnike.”, rekla je Venus. “Stvarno je sjajan trener. Veoma je inovativan. ”
Kada je sestrama bilo jedanaest i dvanaest godina, Ričard je pozvao profesionalnog trenera Rika Makija, koji je prije toga trenirao teniske veličine poput Meri Pirs i Dženifer Kaprijati, da dođe u Kompton i vidi kako igraju njegove kćerke.
Bio je impresioniran njihovim umijećem i kondicijom i pozvao ih da treniraju u njegovoj akademiji na Floridi, pa se ubrzo porodica preselila tamo.
Do tada su obe sestre već odradile hiljade sati vježbe.
Mit o talentu
Razbiti mit o talentu?
Od velikog je značaja razbiti ovaj mit, mislim da bi čovječanstvo napredovalo još više i brže, kada ne bismo tako iskreno vjerovali, da ono bez čega smo se rodili, ne možemo naučiti. Istina je da su neki ljudi talentovaniji od drugih, ali je još veća istina da se to može modifikovati.
Nije zapečaćeno.
Nije konačno.
Smatram da je talenat odskočna polazna daska, ali kad – tad i onaj bez talenta može odskočiti isto koliko i onaj sa talentom, a ukolik obojica nastave da rade i vježbaju, obojica mogu postati eksperti.
Poruka ove knjige koju želim da prenesem dalje, jeste da vježbom i radom od sebe stvaramo eskperta u oblasti koju volimo, bili talentovani za nju na početku ili ne.
Talenat nije sve.
Šta je važno kod vježbanja i rada ?
Kada većina nas vježba, usredsređujemo se na nešto što možemo da uradimo bez napora, eskpertsko vježbanje razlikuje se od toga.
Ono podrazumijeva značajne, specifične i dugotrajne napore da uradite nešto što ne znate dobro, ili što uopšte ne znate.
Istraživanje u ostalim oblastima, pokazuje da, samo radeći nešto što ne umijete, postajete ekspert kakav želite da postanete.
Dvije staze
Pomislite kako u životu postoje dvije staze:
Jedna koja vodi ka osrednjosti, a druga ka izuzetnosti.
Šta znamo o stazi ka osrednjosti? Pa, znamo da nema uspone i padove, da je utabana i prava. Znamo, iznad svega, da možete doći do cilja bez padova i zapinjanja.
Međutim, staza ka izuzetnosti je potpuno drugačija.
Ona je strma, naporna i iscrpljuje. Zahtijeva minimalno 10.000 sati užasnih napora da biste došli na vrh. I, što je najvažnije – na toj stazi stalno padate i zapinjete.
Paradoks izuzetnosti jeste u tome da se zasniva na temelju neophodnog neuspjeha.
Anksioznost ili tjeskoba, danas poprima oblike epidemije i sve je rasprostranjenija, gotovo da nema osobe koja se nije u nekom momentu osjećala anksiozno ili joj ne predstoji takvo iskustvo u životu.
Potrebno je mnogo hrabrosti da biste vodili život kada se tako osjećate konstantno. Anksioznost je ono osjećanje koje se javi kada osoba procijeni da nije dovoljno spsobna za određene životne situacije.
To za rezultat stvara osjećaj kao da cijeli svijet nosite na svojim ramenima.
Međutim, neki ljudi čak ni ne znaju da su zapravo anksiozni, već im je to postalo normalno stanje. A nije normalno konstantno osjećati emocije, bilo kakve, pa čak ni anksioznost.
Mnogi ljudi godinama žive sa anksioznošću i misle kako je to jednostavno – život. Život ne mora biti tako težak!
Da biste provjerili osjećate li hroničnu anksioznost, pročitajte nekoliko znakova koji bi na to upućivali:
–Odnosi sa vašim prijateljima ili porodicom vas više opterećuju, nego što vam donose zadovoljstvo;
–Teško se fokusirate na jednu stvar i brzo prelazite na drugu;
-Imate hroničnih problema sa insomnijom;
-Ponekad imate doživljaj kao da niste tu gdje je vaše tijelo;
-Uvijek ste mišljenja kako ste nešto trebali uraditi bolje;
-Doživjeli ste napadpanike ili se plašite da ćete ga doživjeti;
Ako imate tri ili više ovih znakova, vjerojatno patite od hronične tjeskobe.
Pred vama su neki prijedlozi kako da pomognete sebi:
-Pronađite ljude koji imaju isti problem, danas se to može uraditi na raznim forumima online, Instagram profilima i Fejsbuk stranicama. Čujte njihova iskustva, osvjestite da niste sami u tome.
–Razgovarajte sa osobom iz svog okruženja za koju smatrate da možete koliko-toliko iskreno pričati o svom problemu. Neka to bude neko za koga znate da vas neće osuditi. To je jako važan preduslov.
-Uložite u upoznavanjesebe. Odvojite vrijeme za samopreispitivanje, ali bez samoosuđivanja. Jednostavno, pokušajte pronaći poveznice između svog sadašnjeg stanja i vaše prošlosti, vaših odnosa sa roditeljima, prijateljima…
– Potražite knjige na ovu temu. Jedna koju najčešće preporučujem svojim klijentima je “Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija”, autora Edmunda Borna.
Ljudi se najčešće odluče za psihoterapiju onda kada više ne mogu da podnesu svoju situaciju. Ali to nije pravo vrijeme, već krajnje.
Pravo vrijeme je ono u kojem donesete odluku da ste spremni za psihoterapijski proces.
To znači da ste spremni da zađete u onaj dio svog uma kojeg niste svjesni.
Drugim riječima, da osvjestite uzroke svoje psihičke patnje.
Psihoterapija je uvijek dobra preporuka, a evo kada je ljudi najčešće zatraže:
1.Kada je raspoloženje narušeno više od dvije sedmice i konstantno se osjećaju tužno i često plaču;
2.Kada su pred velikim životnim odlukama, a u unutrašnjem su konfliktu su oko dvije ili više opcija;
3.Kada počnu osjećati neuobičajeno snažan strah i uznemirenost bez očiglednog razloga;
4.Kada žele da učine velike promjene u svom ophođenju prema sebi;
5.Kada imaju ljubavne probleme;
6.Kada se konstantno osjećaju nezadovoljni sami sa sobom;
7.Kada imaju problema sa nesanicom;
8.Kada imaju problem da kažu “Ne” kada nešto ne žele;
9.Kada sumnjaju da imaju neku od psihijatrijskih dijagnoza;
10.Kada se osjećaju bespomoćno i ne vide izlaz iz svoje situacije;
11.Kada se predugo osjećaju usamljeno;
12.Kada su proživjeli traumu koja ih proganja;
13.Kada su im njihovi bliski prijatelji ili porodicapreporučili odlazak na psihoterapiju jer su zabrinuti;
14. Kada teškoće sa kojima se bore ne prestaju iako su pokušali sve što su znali da sebi pomognu;
15.Kada razmišljaju o samoubistvu;
16.Kada žele da izgrade više samopouzdanja;
17. Kada se interesuju kako da pomognu nekom svom bliskom;
18.Kada su pretrpjeli gubitak nekog bliskog;
19.Kada pate od panike i paničnih napada;
20.Kada se osjećaju depresivno;
Svaki od ovih razloga upućuje na zajedničku motivaciju koja stoji iza njih: ljudi žele da unaprijede svoj kvalitet života, da sebeupoznaju više i žive život kakav su zamislili.
Ako smatrate da vam je potrebna psihoterapija, ili ste već započeli ovaj proces, jako je bitno da imate na umu sledeće: Važno je da se osjećate prihvaćeno i slobodno u odnosu psihoterapeut – klijent.
Ukoliko ovdje nešto ne štima, velike su šanse da psihoterapija neće biti uspješna.
