Zaljubljenost je prijatna, ali…

Zaljubljenost je prijatna, ali… zapravo, možemo je predstaviti kao neku vrstu samozavaravanja.

Šta je zaljubljenost?

Kada upoznate nekoga ko ima neke osobine koje smatrate izuzetno vrijednim, npr. uvidjeli ste da osoba ima 6 od 10 osobina koje vi cijenite, a zatim pretpostavite da ima i ostale 4, dogodiće se zaljubljivanje.

Zaljubljivanje je naša projekcija savršene osobe na nekog ko je tome približan.

Ovaj izuzetno prijatan osjećaj je zapravo karakteristika adolescencije i odrastanja.

Zrela osoba se ne može zaljubiti.

Zaljubljivanje je negacija ljubavi

Ljubav je odnos u kojem je jedna od najvažnijih stavki autentičnost, što znači da u tom odnosu možemo iskazati i svoje neprijatne emocije i neprijatna iskustva. Budući da je kod zaljubljivanja riječ o idealizaciji, osoba u koju smo zaljubljeni pokazivanjem svog pravog ja ruši našu predstavu o sebi kao savršenoj osobi.

Kada zaljubljenost prođe, ima li šanse da se stvori ljubavni odnos?

Kažu da zaljubljenost može trajati i do pola godine, ali, ona neminovno prolazi.

Kada ona prođe, pitanje je šta uraditi sa nezadovoljstvom koje se javi.

Nezadovoljstvo se javi, jer osoba uvidi da njen partner ipak nije tako savršen kao što je ona mislila i tu počinju problemi. Osoba smatra kako je njena veza loša i kako dati partner nije pravi za nju.

Međutim, iako neko nije savršena osoba, ne znači da nije dobar partner i da je veza loša.

Iako mnogi smatraju da je zaljubljenost prva faza ljubavi, to nije tačno. Nakon zaljubljenosti može nastati ljubav, koja predstavlja emocinalno vezivanje za drugog i stvaranje intimnog odnosa. Ali, ljubav može nastati i bez zaljubljivanja, objekivnim pogledom na drugu osobu, što je karakterstika zrelih ličnosti.

Kako ovo provjeriti?

Postavite sebi sledeća pitanja:

1. Šta je to što smatram manama kod svog partnera?

2. Da li te mane mogu prihvatiti?

3. Da li su one zanemarljive u odnosu na vrline koje moj partner posjeduje?

4. Dobijam li saosjećanje kad mi je potrebno, dobijam li utjehu kada patim, da li se moja ljutnja uvažava?

5. Da li pretežno osjećam prijatnost u ovom odnosu?

Ukoliko smo svjesni mana našeg partnera, ali ih smatramo zanemarljivim u odnosu na ono što predstavlja njegove dobre osobine koje smatramo vrlinama, a pritom naše emocije bivaju uvažene u tom odnosu u kojem preovladavaju prijatna osjećanja, ljubav može nastati.

Ljubavni odnos, nažalost mnogih, nije onakav kakav se prikazuje u filmovima i romanima ( otud i naziv romantična ljubav), već je odnos u kojem se sasvim normalno javljaju i ljutnja i ravnodušnost, manjak strasti i problemi.

Stvar je samo u tome, da li znamo zbog čega se trudimo da taj odnos uspije, šta je ono što smatramo vrijednim kod te osobe, zbog čega ćemo pronalaziti načine da te probleme riješimo, jer nekog kao što je naš partner želimo zadržati u svom intimnom svijetu.

Ovo i nisu tako loše vijesti, jer dok god budemo naš partnerski odnos upoređivali sa idejama odnosa kakve dobijamo gledajući romantične filmove i čitajući ljubavne romane, bićemo nezadovoljni sopstvenim ljubavnim životom, vjerujući da nešto kod nas nije uredu i da neprijatnih emocija u vezi ne smije biti.

Smije ih biti, to je sasvim normalno.

22. November 2018.

Kako da se riješite neprijatnih emocija na pravi način i učinite da one rade za vas?

Kako da se riješite neprijatnih emocija na pravi načina

Počeli ste se osjećati tužno, anksiozno ili ljuto i želite da se izborite sa tim emocijama, jer zbog njih ne funkcionišete na način na koji biste htjeli.

Možda vas ometaju, usporavaju i zato pribjegavate potiskivanju, prisiljenom razvedravanju ili pozitivnom razmišljanju. Ne, ne i ne.

Šta su emocije?

Emocije su naša reakcija na one događaje koje smatramo važnima, dakle, ako osjećamo tugu, nešto nama jako važno je pošlo po zlu.

Ako osjećamo ljutnju, neko nama važan radi nešto što mislimo da je pogrešno.

Emocije se uvijek javljaju onda kada se nešto VAŽNO dešava za nas i naš sistem vrijednosti.

Kako nastaju?

Iza svake emocije postoji logika.

Nakon što shvatimo šta se desilo i uvidimo da se desilo nešto nama važno, naša logika će dovesti do emocije.

Npr. čovjek koji je pogriješio pri izgovaranju neke rečenice na izlaganju pred većim brojem ljudi može reagovati na nekoliko načina, u zavisnosti od logike kojom se vodi.

Onaj koji je perfekcionista, osjećaće stid i ljutnju. Onaj koji je autentičan i svjestan da je čovjek pogriješiv, neće ni razmišljati o tome, odnosno, ostaće ravnodušan.

Kako se riješiti neprijatnih emocija na pravi način?

1.Pustite se da ih osjećate

Ovo dopuštenje ne mogu svi odmah da naprave za sebe.

A jako je važno, zato što se tako te emocije istroše i nestaju. Ako dopustimo sebi da osjećamo tugu, za maksimalno 6 sedmica mi više nećemo tugovati.

Obrnuto – ako potiskujemo tugu, ona će u nama ostati, i ne samo ostati, već vjerovatno i rasti, a onda ćete jednog dana doći do momenta kada ćete shvatiti da se duže vrijeme osjećate melanholično i ne znate tome razlog.

A, ne znate, jer ste razlog tuge davno potisnuli.

2.Reagujte u skladu sa njima

Ako ste tužni, plačite.

Ako ste ljuti, izjasnite se.

Ako ste anskiozni, zaštitite se i maknite se iz situacije koja vas plaši.

Postoji još veliki broj reakcija koje možete uskladiti sa vašim emocijama, npr. ako ste tužni, možete odmarati, ako ste ljuti, možete krenuti na trčanje, ako ste anksiozni, možete vježbati disanje, ali ne odgovara svakome svaki prijedlog.

Ono što je najvažnije jeste da akcija koju preduzmete bude ona koja će biti vaša i vama autentično odgovarati.

Vi ćete možda plakati 15 minuta, a vaš prijatelj 2 sata.

VAŽNO je da to bude reakcija kojom ćete ostati vjerni sebi.

Kako da emocije rade za vas?

Svrha neprijatnih emocija zapravo i jeste da rade za nas.

Iako se čini kao da idemo sami protiv sebe i sami sebi škodimo sa njima, cilj neprijatnih osjećanja je upravo suprotan.

Mnogi ljudi se plaše da će zauvijek ostati u lošem raspoloženju ako ih jednom puste, a to nije tačno.

Kako ćemo iskoristiti pojavu neprijatne emocije?

Tako što ćemo se upitati : Šta nam to ona pokušava prenijeti? Npr. tuga šalje poruku, hej ovdje mi nije dobro, moje želje nisu ispunjene, uradi nešto drugačije.

Neprijatne emocije su kao temperatura i bol tokom prehlade, one nisu ugodne, ali govore nam šta nije uredu sa našim tijelom, u kom pravcu da djelujemo i kako da se izliječimo kako bismo ojačali naš imunitet.

Isto je i sa emocijama.

One su putokazi koje ponekad ne otkrivamo brzo i lako, ali ako se nakon pitanja upućenog samima sebi ne sjetimo odgovora šta je to cilj te neprijatne emocije, upitajte se ponovo i sačekajte.

Ako ne nađete odgovor ni tada, pokušajte se sjetiti kad ste se prvi put osjećati tako, odnosno, kada je ta emocija bila istinita, možda neki potisnuti događaj od prije par godina?

Kada sledeći put poželite potisnuti neprijatnu emociju, prije te odluke, razmislite bar na tren, šta je njen cilj, šta vam ona nosi, šta vam želi reći i imajte na umu da, zapravo, neprijatne emocije predstavljaju priliku da se razvijemo i radimo na sebi.

22. November 2018.

10 najpoznatijih mitova o psihoterapiji

Da li vas mitovi o psihoterapiji spriječavaju da odlučite potražiti psihoterapijsku pomoć?

1. Ako ne mogu sam/a riješiti svoje probleme, ne treba mi ni neko drugi

Stvarnost: Ne morate sve sami.

Kada nas nešto muči, bez obzira koliko se trudili i pokušavali riješiti taj problem, mi obično nismo sami u mogućnosti uvidjeti one dijelove kojih smo nesvjesni.

A najbolji način da do njih dopremo je psihoterapija.

Nije u pitanju samo osvještavanje, već i to što dobijate profesionalan i stručan, drugačiji pogled na vaš problem.

Dakle, dobijate uvid iz drugog ugla, od strane nekog ko je obučen u pružanju pomoći i 100%tno usmjeren lično na vas.

2. Psihoterapija je samo za ljude koji imaju teške psihičke probleme

Stvarnost: Psihoterapija je dostupna svakome ko želi da poboljša svoj život.

Dakle, za one ljude koji žele popraviti neko svoje ponašanje koje im se ne sviđa, svoj način komunikacije ili odnos sa drugima, a isto tako i za one ljude koji već predugo imaju teškoće.

3. Nije uredu da psihoterapeut naplaćuje svoju pomoć

Stvarnost: Uredu je da psihoterapeut naplaćuje stručno pružanje pomoći.

Psihoterapeut je, pored fakulteta, prošao i višegodišnje edukacije, te tako usavršavao svoje sposobnosti psihoterapijskog rada.

Edukacije za psihoterapeute nisu pristupačnih cijena i zahtijevaju i odricanja kako bi se pohađale.

Takođe, psihoterapeuti imaju svoje stručne supervizije koje plaćaju, a na kojima upravo rade na poboljšanju pružanja svojih usluga.

Psihoterapija je zahtijevan posao, kao i mnogi drugi poslovi koji su plaćeni. Ljekari takođe naplaćuju pružanje pomoći i to je sasvim normalno.

4. Ako krenem na psihoterapiju, to znači da sam slabić

Stvarnost: Kada tražite pomoć za sebe, to nije znak slabosti, već znak hrabrosti.

Zašto hrabrosti? Zato što ste odlučili da se suočite sa svojim problemima i da konačno uradite nešto konkretno kako biste poboljšali svoj život.

5. Psihoterapeut samo klima glavom i ne radi ništa

Stvarnost: Psihoterapeut sluša usredotočeno i maksimalno je prisutan na seansi.

To znači da aktivno prati vašu priču, ne prekida vas i želi da vam pruži razumijevanje.

Kada ste poslednji put tako sa nekim razgovarali?

Ono što je još važnije, jeste činjenica da kada pričate o problemu, ne pričate samo psihoterapeutu, već pričate i sami sebi, jer ponekad upravo na psihoterapiji po prvi put kažete nešto što nikad niste rekli naglas.

6. Psihoterapija će od mene napraviti potpuno drugu osobu

Stvarnost: Psihoterapija zapravo ima za cilj da budete što bliže sebi.

Da budete autentični, svoji, da imate više razumijevanja i ljubavi sami za sebe.

Cilj psihoterapije je da postanete više vi.

A ako ste se jako udaljili od sebe, onda taj put može donijeti velike promjene.

Ipak, to su uvijek pozitivne, ugodne promjene.

7. Psihoterapeut me neće razumjeti

Stvarnost: Postoji više psihoterapijskih pravaca, psihoterapeuta sa više i manje iskustva, sa kliničkom pozadinom i bez nje.

Ukoliko do nerazumijevanja i dođe, vaša je obaveza prema vama samima da ga promijenite, bez potrebe da se opravdate zašto.

8. Psihoterapija je skupa

Stvarnost: Zavisi šta vam je prioritet.

Cijena psihoterapije je drugačija od psihoterapeuta do psihoterapeuta i uvijek možete pronaći nekog čija cijena seanse će vam odgovarati.

Ukoliko zaiste želite da pronađete pomoć za sebe, uspjećete uskladiti svoju potrošnju i usmjeriti je na ono što vam je prioritet.

A treba da smo uvijek sami sebi prioritet.

9. Psihoterapeut će mi reći šta da uradim

Stvarnost: Psihoterapeut vam neće reći šta da uradite.

Zato što upravo vi treba da donesete takvu odluku, kako bi psihoterapija bila uspješna.

Vi najbolje znate šta je za vas najbolje iako može djelovati da je taj odgovor zakopan duboko u vama ili da ga uopšte nemate, zadatak psihoterapeuta jeste da zajedno sa vama do njega dođe.

10. Bolje mi je da pomoć tražim od prijatelja ili porodice nego od nekog nepoznatog

Stvarnost: Prijatelji i porodica su važan resurs koji svako od nas ima, ali, oni mogu imati isti pogled kao i vi, te tako vaši neosvješteni dijelovi to i dalje ostaju.

Osim toga, čak i oni koji nas najviše vole mogu ponekad izgubiti strpljenje i zainteresovanost za ono što nas muči.

Ono što se obično dešava jeste da postanu zabrinuti, a ne znaju kako da pomognu.

Potraga za psihoterapeutom je ustvari samo pokazatelj koliko vremena želite sami sebi da posvetite.

Život ponekad bude pretežak i upravo rad sa nekim njegujućim, a stručnim, može biti neprocjenjiv za vaš život i vas.

Jako je važno da kada jednom pronađete psihoterapeuta, da se sa njim osjećate prihvaćeno.

Svaki psihoterapeut ima svoje crte ličnosti, obrazovanje i pristup, a vaše je pravo da onog ko vam se ne dopadne – zamijenite za nekog drugog.

22. November 2018.

Strah od tuge; koliko traje tugovanje?

Strah od tuge je postao česta pojava, obzirom da predstavlja osobinu ranjivost, a ranjivost može biti protumačena kao slabost ili kao niža vrijednost osobe koja tuguje.

Do ovakvih zaključaka ljudi dolaze u svojoj okolini, kada prijatelj kojem ispričate svoj gubitak traži načine da vas oraspoloži ili ako su vam roditelji govorili da ne plačete kad vam se plakalo zbog nečeg tužnog u vašem djetinjstvu.

Šta uraditi kada ste u kontaktu sa tugujućom osobom?

Najvažnije su dvije stvari:

1.Saslušavanje

2.Tješenje

Što se tiče saslušavanja ono se odnosi na aktivno slušanje osobe, neprekidanje, slušanje bez osuđivanja, prisutnost tokom osobine priče ( da ne odlutate mislima) i pokazivanje empatije, odnosno razumijevanje i prihvatanje osobine tuge ( nikako negiranje).

A kada je tješenje u pitanju, pritom mislim na zagrljaj, tapšanje, rečenice kao što su „ Tu sam za tebe“ , „Iskreno mi je žao što to prolaziš“, „ Stvarno je teško to što ti se dešava“. Zamka u koju ljudi često upadnu jeste da pod tješenjem smatraju i traženje rješenja.

Traženje rješenja

Traženje rješenja, može, u onim situacijama u kojima osoba nije od vas tražila rješenje, imati više negativnih posljedica.

Osoba kojoj pokušavate pomoći osjećaće se neprihvaćeno, a potom i isfrustrirano budući da ne dobija od vas pažnju i njegu kakvu želi, već poziv na akciju na koju osoba nije spremna ili je ne želi još uraditi.

Čak i da imate zaista sjajna rješenja, najbolje je sa njima sačekati, kako ne biste uticali na to da se desi da osoba počne pred vama potiskivati svoju tugu, jer vi ste joj ponudili plan šta da uradi, a ona ga nije u stanju sprovesti.

Posebno je važno imati na umu da tuga oduzima puno energije, te čini da osoba osjeća umor i pospanost.

Ukoliko imate plan ili ideju rješenja osobinog problema, obavezno je prvo potrebno pitati da li želi da ga čuje ili samo traži od vas da je saslušate.

Potiskivanje tuge

Osoba koja se plaši tugovanja, bilo svog ili tuđeg, može početi potiskivati tugu, i to se može desiti u smislu da osoba negira sam gubitak, da ne želi da ga prihvati ili da osoba priznaje gubitak, ali negira postojanje osjećanja tuge koje joj je taj gubitak donio.

Ljudi se plaše tugovanja iz više razloga, a osim straha od osude okoline, javlja se i strah da tuga nikad neće prestati i ako osoba jednom bude tužna – da će takva i ostati zauvijek.

Erik Bern koji je otkrio psihoterapijski pravac transakcionu analizu, otkrio je i da proces tugovanja najčešće traje 6 sedmica.

Glavna funkcija tugovanja je razvezivanje od objekta koji je osobi pričinio tugovanje.

Bilo da je u pitanju osoba ili prilika, proces tugovanja omogućava da prebolite i emocionalno se razvežete od onog za šta ste bili vezani, te dalje nastavite normalno kroz život.

Znaćete da je proces tugovanja zavšio onda kada se budete osjećali oslobođeno u emocionalnom smislu.

Tuga se u tijelu manifestuje kao pritisak u grudima i kada on nestane – znaćete da ste završili sa tugovanjem.

Imaćete određene zaključke, sjećanje i doživljavanje onog što vam se desilo, ali ste preboljeli i možete nastaviti dalje u potrazi za drugom osobom ili prilikom.

Ono što može pomoći da otpočnete svoj proces tugovanja jeste činjenica da iz sreće nikad ne rastemo, već upravo iz tuge i žalosti koji nam omogućavaju preispitivanje našeg sistema vrijednosti, sledećih postupaka i brige za sebe, što nas čini razvijenijom ličnošću i boljom osobom i za sebe i za svoje okruženje.

22. November 2018.

Zabrinutost nije isto što i vođenje brige

Biti zabrinut za nešto predstavlja jednu vrstu straha ili strijepnje da će se se desiti nešto loše nečemu što nam je važno ili za šta imamo odgovornost.

Kada je u pitanju briga u sadašnjosti, tada se ona manifestuje više kao strah.

A kada je u pitanju briga za nešto u budućnosti, tada govorimo o strijepnji.

Čemu služi zabrinutost?

Ljudi osjećaju zabrinutost kako bi se pripremili na neke moguće negativne ishode.

Zabrinutost je ona koja nas motiviše na preduzimanje potrebnih aktivnosti kako bismo smanjili ili izbjegli mogućnost nepovoljnih ishoda.

Npr ukoliko brinemo da ćemo se udebljati i da to neće imati dobre posljedice na naše zdravlje i kvalitet života, sama zabrinutost nas motiviše na akcije koje će spriječiti takvu budućnost.

Ipak, nekad ne poduzimamo nikakve akcije i naša zabrinutost postaje pasivna.

Pa tako, za razliku od aktivne zabrinutosti, kojom izbjegavamo loše ishode, pasivna zabrinutost ima jednu pozitivnu stranu.

Ona smanjuje emocionalni šok onda kada se nešto loše zaista i dogodi.

Da li adekvatno brinem?

Najznačajnije za osobu koja sebi postavlja ovo pitanje jeste da pokuša realno procijeniti situaciju, a to znači da sebi postavi sledeća pitanja:

1. Da li postoji konkretan razlog zbog kojeg treba da brinem?

2. Šta tačno mogu da uradim kako bih eliminisao negativan ishod?

3. Kako mogu da uradim ono što će eliminisati negativan ishod?

Najvažnije što treba imati na umu kod ovakvog samoprocjenjivanja jeste stepen naše bespomoćnosti, odnosno, koliko zapravo (ne) možemo da uradimo.

Važno je sagledati koliko moći imamo u odnosu na razlog naše brige, kako ne bismo upali u zamku prihvatanja onoga što možemo promijeniti (osjećati se bespomoćno) ili čak neprihvatanja onog što ne možemo promijeniti.

Kod neprihvatanja onog što ne možemo promijeniti javlja se dodatno i osjećanje grižnje savjesti, jer nepravedno sebi pripisujemo krivicu za nešto na šta nismo mogli uticati.

Ljubav i zabrinutost

Neki ljudi smatraju da izražavanjem zabrinutosti ustvari izražavaju svoju ljubav prema nekome, te tako izjednačavaju ljubav i zabrinutost.

Tačno je da u ljubavnim odnosima izražavanjem zabrinutosti možemo pokazati svoju naklonost prema drugome. Ali ne valja između zabrinutosti i ljubavi stavljati znak jednakosti.

Postoji još jedna jezička barijera koja dovodi do izjednačavanja ljubavi i zabrinutosti.

Naime, biti zabrinut za nekog ili nešto nije isto što i brinuti o nekome ili mu pružati brigu. Dok kod zabrinutosti osoba zamišlja negativne ishode, ima negativne misaone predstave i kao takve ih izražava (npr majka koja se brine da će njen sin doživjeti automobilsku nesreću ako negdje ode autom). Kod brige za nekoga se radi o konkretnim aktivnostima koje preduzimamo kako bismo nekom iskazali naklonosti ( npr majka koja presvlači bebu i hrani je), odnosno, dali brigu.

Bezbrižnost je suprotno osjećanje od zabrinutosti, ali, često predstavlja skrivenu zabrinutost, obzirom da osoba misli da ukoliko iskaže zabrinutost nešto loše će se i desiti, te ona mora da razmišlja samo pozitivno i tako se zaštitiod negativnih situacija.

Pošto život ne funkcioniše na takav način, te u njemu imamo i negativne i pozitivne situacije, osobe koje smatraju da samo pozitivnim razmišljanjem mogu spriječiti loše stvari zadržavaju neku vrstu magijskog razmišljanja kakvo se javlja kod djece.

Zabrinutost, kada je adekvatna, ima svoju funkciju, a to je preduzimanje potrebnih koraka i planova za bolju i sigurniju budućnost.

22. November 2018.

Psihologički spisi: 151 psihoterapeutska priča Zorana Milivojevića u jednoj knjizi

“Psihologički spisi” autora Zorana Milivojevića je treća po redu knjiga u kojoj su sabrane kolumne ovog velikana psihoterapije.

Prethodnice ove knjige su “Uloviti ljubav” i “Psihologike svakodnevnog života”, takođe zbirke kolumni.

Zoran Milivojević je i autor knjiga“Formule ljubavi ili kako ne upropastiti sopstveni život tražeći pravu ljubav”, te “Emocije: psihoterapija i razumevanje emocija”

Psihologički spisi, autora Zorana Milivojevića

“Psihologički spisi” u svom naslovu nude i odgovor na pitanje o čemu se u njoj radi?

A radi se o tome da svako od nas ima logiku po kojoj živi.

Pošto znamo da ono što je logično nije nužno i tačno, u ovoj knjizi ćemo otkriti po kojim to netačnim logikama mi živimo i šta nam onemogućuje kvalitetniji život.

Koje to uvjerenje izgrađeno oko pogrešne logike vas spriječava da živite ispunjeniji život?

Pošto je sama psihoterapija po sebi ustvari i jedan vid poziva klijentu da preispita svoje stavove kako bi došao do promjene, tako i ova knjiga nudi mogućnost promjene, jer čitalac može naići na priču koja nudi rješenje za njegove probleme.

Zato se ove priče nazivaju i psihoterapeutskim.

ZAŠTO LJUBAV BOLI?

Autor navodi:

“Za razliku od osećanja zaljubljenosti koje je zasnovano na psihološkom mehanizmu idealizacije, osećanje ljubavi je zasnovano na mehanizmu emocionalnog vezivanja.

Formula emocionalnog vezivanja jedne osobe za drugu je dvostruka: prijatnost u prisustvu, neprijatnost u odsustvu voljene osobe.

Kada jedan od partnera umre ili odluči da raskine ljubavnu vezu ili brak, tada se pojavljuje osećanje tuge, žalost koja je takođe nerazdvojiva od ljubavi.

Zamislite kako bi izgledalo kada tuga ne bi postojala? Kakva bi to ljubav bila kada bi dugogodišnji partner ravnodušno prihvatio da ga drugi ostavlja ili da je drugi umro?

Psihološka funkcija tugovanja je u emocionalnom razvezivanju osobe koja još voli onoga koga više nema ili koji je otišao.”

Dakle, ako smo sa nekim u ljubavnom odnosu, znači da postajemo ranjivi i da se emocionalno otvaramo.

Kada se to ne bi dešavalo, takav odnos ne bi bio dovoljno prisan da bi se nazvao odnosom ljubavi.

A nakon prekida veze, javlja se tuga, koja jeste neprijatna emocija, ali i kao svaka druga neprijatna emocija – ima svoju pozitivnu funkciju.

151 psihoterapeutska priča u jednoj knjizi

SNAJA I ZET KAO NOVA DJECA

Svjedoci smo ili možda učesnici situacija u kojima se naši roditelji ili roditelji partnera miješajuu brak.

Često se to dešava bez ijedne loše namjere, ali ipak, takvo ponašanje roditelja šalje jednu poruku, a to je –ja znam bolje od tebe šta je bolje za tebe,čime indirektno to i jeste loša namjera, namjera da se osobi pokaže kako ona nije dovoljno sposobna da donosi dobre odluke u svom braku.

Zoran Milivojević u knjizi na ovu temu kaže sledeće:

“Kao jedan od najčešćih razloga za razvod braka u našoj zemlji navodi se “mešanje roditelja” druge strane.

Ovu pojavu porodični terapeuti nazivaju “problem sa granicama” i smatraju je posledicom što roditelji ne gledaju novu zajednicu u koju je stupila njihova ćerka ili sin kao na odvojenu celinu, već kao produžetak njihove već postojeće porodice.

Mnogi roditelji gledaju na osamostaljivanje sina ili ćerke kao na neku vrstu emotivne izdaje, kao na napuštanje, kao na poruku da su postali beskorisni.

Kada nastanu transgeneracijski konflikti pravilo je da svako treba da uredi odnose sa svojom primarnom porodicom i tako odbrani “granicu” sekundarne porodice.

Greška je kada on pokušava da bude podjednako dobar sin i dobar muž, pa se povlači i zahteva da konflikt rasprave ona i njegova mama.

U toj situaciji će se mama osećati nepoštovano od snaje, a snaja nezaštićeno od strane muža.”

Psihologički spisi - zbirka kolumni Zorana Milivojevića — Psihologički spisi – zbirka kolumni Zorana Milivojevića

STVARANJE KORISNIH NAVIKA

Navike su postale navike zato što od njih stvaramo neku dobit.

Pa čak i kad su one na prvi pogled loše navike, npr. grickanje noktiju, ta aktivnost ima svoju svrhu koja je u ovom primjeru uglavnom korisna za smanjenje anksioznosti.

Navika se održava tako što se konstantno ponavlja, te se onda ukorijeni u naš dnevni ritam. Međutim, šta je sa navikama koje su dobre za nas, ali jednostavno nikako da ih stvorimo, jer nam narušavaju prijatnost?

Tada je važno podsjećati sebe da nije sve što je neprijatno i nekorisno, kao što nije sve što je prijatno ujedno i korisno.

Milivojević u svojoj knjizi piše sledeće:

“Suština procesa razvijanja navike je u svakodnevnom ponavljanju.

Broj uzastopnih dana tokom kojih treba izvršavati ponašanje za koje želimo da pređe u naviku, zavisi od slučaja do slučaja, ali po pravilu nije manji od mesec dana.

Unapred treba znati da ćemo u prvih nekoliko dana biti veoma motivisani da steknemo novu naviku tako da ćemo sa lakoćom ponavljati dato ponašanje, ali da ćemo se posle toga suočavati sa vlastitim otporom da ga ponavljamo. ”

U knjizi koja broji 151 psihoterapeutsku priču, autor se dotiče tema roditeljstva, ljubavnih odnosa, zaljubljenosti, discipline, odnosa između učitelja i roditelja, kao i brojnih drugih tema prožimajući tako segmente skoro svačijeg života u bilo kojem uzrastu.

Ova knjiga je jedna od onih koje se mogu čitati iznova i iznova, budući da sa svakom novom neodumicom koju nose život i odrastanje – odgovor možemo potražiti u njoj.

Tekstovi Zorana Milivojevića kratki su i jasni, napisani tako da ih svako može shvatiti, utemeljeni na primjerima i situacijama iz života i svojom formom pristupačni svakome ko se interesuje za sopstveni psihološki život i kvalitetnije življenje.

Zoran Milivojević je dr medicine, pisac, aktivista i psihoterapeut čije objave na socijalnim mrežama prate hiljade ljudi, svaki dan upijajući znanje koje on dijeli na svojim profilima.

Autor: Zoran Milivojević

Naziv knjige: Psihologički spisi

Izdavač: Psihopolis institut, Novi Sad

Godina: 2017.

Cijena*: 15,57 KM / 990,00 RSD

*Informacija o cijeni je preuzeta sa Psihopolisovog sajta, te podrazumijeva da različiti distributeri imaju mogućnost izmjene iste

Photo credit: Say Cheese photography