Irvin Jalom, jedan od najpoznatijih psihoterapeuta i psihijatara današnjice, napisao je svoju, kako kaže, poslednju knjigu, u kojoj se radi o – njemu samom.

“Uvijek sam radio lijepo sa Majklom. Skontali smo se već na prvom sastanku, i tu i tamo bi mi rekao kako osjeća da sam ja jedina osoba koja ga zaista razumije. Tokom prve godine terapije mnogo je govorio o svom zbrkanom identitetu. Da li je zaista bio briljantni student ili propalica koja slobodno vrijeme provodi igrajući bilijar i bacajući kockice.

Jednom, kada je lamentirao nad svojim zbrkanim identitetom, ispričao sam mu priču o tome kako sam završio srednju školu Teodor Ruzvelt u Vašingtonu.

Bio sam obaviješten da ću dobiti nagradu Ruzveltove škole kada je završim, a ipak sam u toku poslednje godine preduzeo mali poslovni poduhvat i vodio kladionicu za bejzbol.

Kvote su bile u moju korist i išlo mi je nejverovatno dobro.

Međutim, nekoliko dana prije mature, izgubio sam svesku sa opkladama. Gdje li se denula? Grozničavo sam tragao za njom sve do same mature. Čak i kad sam čuo da me prozivaju i dok sam išao prema bini, drhtao sam pitajući se da li ću biti nagrađen kao briljantni učenik generacije 1949. ili će me izbaciti zbog kockanja.

Kada sam svoju storiju ispričao Majklu, on mi je, prasnuvši u smijeh rekao: Psihić po mojoj mjeri. “

Bolna sjećanja na majku i kako je odlučio upisati medicinu?

Jalom svoju majku opisuje kao krutu ženu, pred kojom se povlačio njegov otac i koji joj nikad nije proturiječio. Jedno od najtežih iskustava sa majkom je jedno veče kada je njegov otac imao srčani napad, koji je preživio,  a majka je u strahu, dok se otac uvijao od bola Irvinu vikala : „ Ti – ti si ga ubio!“. Kasnije te večeri, pojavio se ljekar, a njegova pojava donijela je malom Jalomu duboko, snažno olakšanje koje naziva najboljim poklonom u životu. Te večeri, četrnaestogodišnji Jalom je na mjestu odlučio da bude kao on. Upisaće medicinu.

Ipak, iako se majke ujedno plašio i stidio, znao je da je ona svojim napornim radom svaki bogovjetni dan bila ta koja mu je zajedno sa ocem omogućila školovanje i ljetne boravke u kampovima.

Iako je u djetinjstvu smatrao da od nje mora što prije da ode kako bi se zaštitio, jedno sjećanje mu ni danas, kao starcu, ne daje mira:

“Mama je imala konfliktan odnos sa svojom majkom,koja je poslednje godine života provela u domu za stare u Njujorku. Osim što je spremala, kuvala i radila u prodavnici, mama je redovno putovala vozom četiri sata da odnese domaće kiflice svojoj majci, koja je, umjesto da joj kaže hvala, sa zanosom pričala o Simonu, maminom bratu. On joj nikad nije ništa donio sem flaše 7UP.

Mama mi je to ispričala toliko puta da sam prestao da je slušam – bilo mi je dosta njenih tirada. Ali sada su mi osjećanja drugačija.  Često sebi postavljam pitanje: Zašto nisam suosjećao sa njom? Zašto nisam mogao da joj kažem: „ Baš je to nepravedno!Ti sve radiš i spremiš joj i voziš se toliko da je vidiš, a ona hvali ujka Simona što joj je donio 7UP. To mora da te je jako boljelo!“

Stvarno, koliko mi je to moglo biti teško da kažem? O, kako bih volio da sam mogao biti dovoljno dobar da joj kažem te riječi.”

Zbog koje svoje knjige osjeća žaljenje i kako je naučio kucati na laptopu?

Dotadašnje knjige napisao je rukom ili diktirao svojoj pomoćnici, ali knjiga kojom je htio pomoći mladim psihoterapeutima je prva napisana na laptopu. Oslobađajući pripovjedača u sebi, Jalom je odlučio u svojoj 56-oj godini naučiti koristiti laptop. Tokom jednog leta avionom, instalirao je igricuu kojoj su svemirski brod napadali vanzemaljci ispaljujući projektile u obliku slova, a od kojih si se mogao zaštititi samo pritiskom na to slovo na tastaturi. Kako sam kaže, to je bilo nevjerovatno pedagoško sredstvo. U momentu slijetanja aviona, Irvin je znao da kuca.

Ta knjiga koju je prvu napisao na laptopu bila je „Krvnik Ljubavi“. Dvadeset godina kasnije Irvin je uzeo da je pročita ponovo. Osim što se rado prisjetio svojih klijenata, osjetio je i žaljenje zbog jedne priče. Priče o „Debeloj dami“:

“Tog dana kada je Beti ušla u moju ordinaciju, u trenutku kad sam je vidio kako unosi svoje nezgrapno tijelo od 115 kila u 155 cm visine i stavlja ga na moju stolicu, znao sam da me čeka veliki kontratransferni izazov.

Storija je bila zamišljena kao poučna priča za psihoterapeute i ja sam, čak i više nego pacijent, njen glavni lik. To je priča o onim iracionalnim, ponekad gnusnim osjećanjima koja terapeut može gajiti prema pacijentu i koja mogu predstavljati gotovo nepremostivu prepreku u psihoterapiji.

Odlučio sam da napišem priču u kojoj ću bezosjećajno otkriti svoja sramna razmišljanja o gojaznosti.

Uz izvjesnu uzrujanost, dao sam Beti da pročita pripovjetku i zatražio njenu dozvolu za objavljivanje. Naravno, promijenio sam sve pojedinosti koje bi je mogle identifikovati i pitao da li da promjenim još nešto. Beti je kazala da shvata i dala mi napismeno dozvolu da se priča objavi.

Iako, možda nije mogla to da mi kaže, mislim da je priča povrijedila Beti.Ja kao da sam stavio naočale za Sunce. Bio sam pretjerano ambiciozan, nedovoljno obziran. I danas žalim zbog toga.Kada bih sad pisao tu priču, pokušao bih gojaznost da pretvorim u nešto skroz drugačije.”

Brak sa Merilin, pomisao o razvodu i isprobavanje ekstazija

Irvin je u braku sa Merilin Jalom već 62 godine, a iz tog braka imaju 4 djece. Sa njom se upoznao još kao tinejdžer i nije ni sanjao da će u jednom momentu doživjeti ozbiljne probleme u braku.

To se dogodilo kada se Merilin zaposlila kao profesor na Stanfordu, Jalom navodi kako je odjednom stvorila potpuno novi društveni krug, zbog čega ju je sve manje viđao i istinski osjećao kako se počinju udaljavati.

Jedno veče za vrijeme večere u restoranu, rekavši joj sve to, predložio je da razmisle o razvodu,a ona je počela glasno da zavija. Ovaj trenutak Jalom predstavlja kao najnižu tačku u njihovom odnosui igrom slučaja, jednu od narednih večeri, prijatelj i kolega pozvao ih je kod sebe i svoje žene da probaju ekstazi.

Probavši ga, odjednom su se opustili i počeli ophoditi jedno prema drugom sa puno ljubavi, a u toj jednoj –jedinoj večeri svi ljubavni problemi među njima su se raspršili. Kako sam kaže ta promjena je postala trajna i nijedno od njih ne shvata kako! Nikada više nisu probali ekstazi. A njihov odnos danas opisuje na ovaj način:

“Rijetko da prođe dan, a da ne pomislim koliko sam srećan što imam takvu životnu partnerku. Mada, kao što to često govorim drugima,odnos se ne pronalazi, odnos se gradi.Tokom decenija oboje smo se predano trudili da stvorimo brak kakav danas imamo. Koje god zamjerke da sam imao u prošlosti, one su davno nestale. Uspjeli smo da dostignemo međusobno razumijevanje koje nisam mogao ni očekivati kao mlad, nepromišljen i često neosjećajan ljubavnik. Sada se najviše trudimo da jedno drugom ugodimoi brinemo se samo šta će se desiti kada jedno od nas umre prije drugog.”

Koji je Jalomov najveći strah?

Možda najveći Jalomov strah jeste onaj od smrti. Oduvijek se plašio da će umrijeti sa 69 kao njegov otac, a taj strah dodatno je pojačavala porodična priča u kojoj se generacijama pripovijedalo kako su muški Jalomoviuvijek bili nježni i uvijekumirali mladi.

Irvina ovo nije zadesilo, još kao student je odlučio da se zdravo hrani i vježba, a postepeno je prešao na vegetarijansku ishranu. Kako su godine prolazile, počeo je da gubi neke od dragih ljudi. Po smrti dobrog prijatelja, Jalom se prisjetio nekih zajedničkih trenutaka sa fakulteta sa njim i postao duboko svjestan da ta sjećanja sada postoje samo u njegovoj glavi i da nema ko da im posvjedoči, a da kada njega nestane, nestaće i ona sa njim. Prvi put kada je pomislio da umire opisao je ovako:

“Krajem 2015.godine, nakon što sam izgubio sestru i 3 bliska prijatelja, nekoliko nedelja sam patio od gripa, anoreksije i gubitka težine.

Krvni pritisak mi je bio toliko opasno nizak da me je sin Rid iz San Franciska dovezao u Stanford na urgentno gdje su me zadržali dan i po dok mi se krvni pritisak nakon primljenih 7 litara intravenske tečnosti nije vratio u normalu.

Dok sam čekao rezultate abdominalnog CT skeniranja, prvi put sam imao snažan osjećaj da možda umirem.

Ćerka Iv, koja je doktorica, i moja supruga, ostale su sa mnom i olakšavale mi stvari.

Pokušao sam da se umirim mišlju za kojom sam često posezao u radu sa pacijentima: Što je veći osjećaj neproživljenog života, to je veći strah od smrti.Ova jednačina me je umirivala pošto sam izvagao da je malo toga za čime žalim u vezi sa životom koji sam proživio.”

Kako je prestao pušiti ?

Godine 1970. Jalom dobija ponudu od fakulteta da jedan semestar provede na Univerzitetu u Beču, što ga je posebno radovalo, jer je Beč mjesto u kojem je živio Frojd i predstavlja kolijevku psihoterapije.

Pred odlazak u Beč, desila su se 2 značajna, traumatična događaja,umire mu dobar prijatelj od raka, i drugi, dan prije polaska – zubar mu otkriva leziju na desnima i radi biopsiju. Jalom piše kako su se dalje odvijale stvari:

“Baš u to vrijeme sam čitao o Frojdovom fatalnom raku nepca, koji je vjerovatno izazvan stalnim pušenjem cigara, pa sam se uznemirio zbog svojih pušačkih navika, pušio sam lulu veći dio dana, svakog dana drugu lulu iz kolekcije i uživao u aromi balkanskog duvana Sobranje. Dok sam u Beču isčekivao izvještaj, krajnje me ne uznemirila pomisao da ću uskoro, možda, saznati da imam istu vrstu kancera koji je ubio Frojda.

Odmah sam zauvijek ostavio pušenje te prve nedelje u Beču i zbog toga slabo spavao, i posisao silne bombone sa ukusom kafe da bih ublažio oralnu zavisnost.

Naposljetku sam dobio telegram u kome me je zubar obavijestio da mi je biopsija negativna. Probao sam da se natjeram da radim, ali sam i dalje bio toliko uznemiren da sam odlučio da potražim pomoć i riješio da se konsultujem sa eminentnim bečkim psihoterapeutom Viktorom Franklom.”

Na psihoterapiji kod Viktora Frankla

Velikan psihoterapije je, takođe, odlazio na psihoterapiju.Prvi odlasci su bili kod psihoterapeutkinje psihoanalitičke škole i kako Irvin kaže, nekolicina tih seansi je bila dobra, ostalima iz ove perspektive nije bio zadovoljan, a razlog tome je psihoterapeutkinjin zatvoren stav.

Međutim, nedugo nakon što je prestao pušiti, pred kraj boravka u Beču, Irvin poziva Frankla, predstavlja se kao psihijatar iz Amerike i odlazi kod njega s ciljem da mu pomogne sa ličnim problemima. U to vrijeme Jalom još uvijek nije bio poznata ličnost kao danas.

“Viktor Frankl je bio nizak, sjedokos čovjek dobrog izgleda. Srdačno me je dočekao na vratima i odmah se zainteresovao za moje naočale i pitao me za proizvođača.Nisam imao pojma ko je, pa sam ih skinuo i pokazao mu.

U pitanju je bio jeftini okvir kupljen u Kaliforniji i kada ih je na brzinu pogledao, izgubio je interesovanje. Uveo me u dnevnu sobu, pokazujući mi rukom na ogromnu policu za knjige punu prevoda njegove knjige Čovjekova potraga za smislom.

Sjeli smo u osunčani ugao dnevne sobe i Frankl je počeo rekavši da možda nećemo moći da ostanemo duže jer se prethodnog dana vratio s puta i odgovarao je na pisma fanova do 4 ujutro. To mi se činilo čudno; došao sam kod njega da zatražim pomoć, a on kao da je pokušavao da me impresionira količimom pošte svojih fanova. Uz to, nije me ni pitao za razloge što sam kontaktirao s njim, umjesto toga interesovao se za psihijatrijski kolektiv na Stanfordu i odmah zatim prešao u opisivanje rigidnosti bečke psihijatrijske zajednice, koja je odbijala da prizna njegove stručne doprinose.

Osjetio sam se kao na čajanci kod ludog šeširdžije:potražio sam ga radi terapijskih konsultacija, a umjesto toga Frankl je od mene očekivao da ga tješim zbog nepoštovanjaod strane zajednice bečkih profesionalaca.”

Posjetio Balkan, trudi se da odgovara svima na mailove

Najomiljeniji psihoterapeut današnjice, u vrijeme kada nije bio poznat kao pisac, posjetio je 70ih godina prošlog vijeka tadašnju Jugoslaviju, pridruživši se studentima na ekskurziji sa suprugom:

“Na samom kraju semestra, pridružili smo se grupi na putovanju do Zagreba, gdje smo se oprostili od njih. Pošto smo djecu ostavili sa djevojkom koja ih je pazila, Merilin i ja smo uzeli rent a car na nekoliko dana i vozali se divnom, nezaboravnom dalmatinskom obalomsve do Dubrovnika, i odande kroz mirne krajolike Srbije.”

Na samom kraju knjige od skoro 400 strana, Jalom govori o mailovima koje svakodnevno dobija:

“Svakog dana, bez izuzetka, dobijam mejlove od čitalaca sa svih strana svijeta i trudim se da odgovorim na svako pismo i obično napišem nešto jednostavno kao „Hvala Vam na javljanju“ ili „Jako mi je drago da Vam moja djela nešto znače“. Uvijek pomenem i ime osobe koja mi je pisala, tako da zna da sam pročitao njeno ime i da joj lično odgovaram.

Za ovo mi treba dosta vremena, ali sam uvjeren da činim nešto slično svakodnevnoj meditaciji ljubavi i dobrote, koju praktikuju moji prijatelji budisti.”

 

Ovo je knjiga u kojoj Irvin Jalom – veliki čovek i ikona humanističke psihoterapije, neko ko je tokom celog svog života zavirivao u tuđe živote – čitaocima otkriva svoje pravo Ja, svoju najdublju intimu, sebe u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Dr Zoran Milivojević, psihoterapeut

 

Autor: Irvin Jalom 

Naziv knjige: O sebi, priča psihoterapeuta

Izdavač: Psihopolis institut, Novi Sad

Godina: 2017.

Cijena: 1870,00 RSD / 30KM