Postoje ljudi koji kažu da se nikad ne ljute i smatraju to svojom vrlinom, ja ih znam bar troje. A šta to ustvari znači kad neko kaže da se nikad ne ljuti?
Hajde prvo da vidimo šta je ustvari ljutnja?
Ljutnja je zahtjev za promjenom ponašanja i nikada nije usmjerena na biće i postojanje drugog, već isključivo na određen vid ponašanja.
To je ono ponašanje zbog kojeg osjećate nepravdu ili kada neko radi nešto što vi nikad ne biste i smatrate to kršenjem stavova i mišljenja iz vašeg sistema vrijednosti, tada se javlja i povrijeđenost.
Svi možemo navesti neki primjer kada smo se ovako osjećali.
Pošto je, kao što vidimo, nemoguće nikad se ne naljutiti ni na koga, tvrdnja ljudi koji govore da se nikad ne ljute, je neistinita. Nekada se neko ponaša prema nama na način koji ne želimo. Ne zato što nam želi napakostiti i uvrijediti nas, već zato što ne može da čita misli.
Budući da ne postoje dvije identične osobe na svijetu, to znači da nikad nećemo pronaći nekoga ko će se uvijek i konstantno ponašati onako kako mi želimo i kako bismo mi.
Zato može doći do konflikta i osjećaja ljutnje, pa čak i u ljubavnom odnosu dvoje ljudi, budući da se najčešće ljutimo upravo na one koje volimo, jer smatramo da oni mogu bolje od datog ponašanja.
Dakle, na neki način, ljutnja je izražavanje poštovanja prema drugome i prema sebi.
Zabluda je da pojava ljutnje znači prestanak ljubavi.
Ljudi koji kažu da se nikad ne ljute, negiraju svoja osjećanja, često osjećaju krivicu, zanemaruju sami sebe, te ih muči i osjećanje manje vrijednosti. Što često može da dovede do psihosomatskh poremećaja, budući da ta zarobljena ljutnja ostaje u njima i pronalazi način da se u njima i ispolji.
Kako ne ispoljavaju ljutnju, njhovi odnosi sa drugima su narušeni i nisu autentični. A zašto ovi ljudi ne izražavaju ljutnju?
Zato što imaju neka snažna uvjerenja, kao što su> ako se naljutim – mrziće me, konflikt se nikad neće riješiti, povrijediću nekoga itd.
Ova snažna uvjerenja imaju svoje korjene u djetinjstvu osobe.
Ponekad, kada osoba odluči da ipak izrazi svoju ljutnju, može da se javi snažan osjećaj anksioznosti, jer će uraditi nešto suprotno svom snažnom uvjerenju. A što nije nikad radila i što ne zna kako to da uradi.
Najbolji način izražavanja ljutnje je asertivni način, čije je načelo „Zastupam sebe, poštujem tebe“.
Kod asertivne komunikacije najvažnije je da drugu osobu ne dehumanizujemo, odnosno, da je ne nazivamo uvrijedljivim imenima. Zatim, da ostanemo usmjereni na isticanje određenog lošeg ponašanja i svojih povrijeđenih osjećanja. Tako imamo veću šansu da drugi zaista čuje šta nam je to zasmetalo i da to i promijeni.
